Thursday 25 April 2013

Komentari



 Počela sam da sumnjam da su ljudi ljubomorni na moj ten, jer ne mogu drugačije da objasnim njihove sve učestalije komentare naročito sada kada je leto praktično počelo:" Evo prilike da malo dobiješ boju" ili "Jao, kako si bela, idi malo do plaže", itd. Njihove reči tumačim kao kompliment ili samo zapažanje, čuđenje nad tako "retkom" pojavom kao što je svetli ten (pa, mislim stvarno, ima li ičeg neobičnijeg na ovom svetu od bele kože?), jer mi je zaista nezamislivo da neko može tako otvoreno da izrazi "gađenje" prema ovom "fenomenu". Znači, verovatno komentari nisu zlonamerni. S druge strane pomislim da možda zaista smatraju da je  ružno imati belu kožu, da svetli ten smatraju manom, nečim što meni predstavlja veliki problem, žaljenje ili razlog da budem samosvesna, pa se stoga ne mogu obuzdati niti suzdržati od komentarisanja, ali ako je tako, da li bi im moje skretanje pažnje na njihove "mane" u sličnom tonu tipa: "Jao, baš si se ugojila, idi malo do teretane", ili "Stiže leto, evo pruža ti se prilika da smršaš" smetalo? 
Ljudi konstantno komentarišu kilažu moga muža, trljaju  ga po stomaku cerekajući se kao hijene. Njemu to smeta, kao i meni, on to ne može da razume, jer mu nikada ne bi palo na pamet da komentariše na primer nečiju proređenu kosu, jer smatra da bi to dotičnu osobu povredilo. Pitam se šta bi se desilo kada bih ja napravila eksperiment i dozvolila sebi da kažem sve ono što mislim o nečijem izgledu,a da pritom to uopšte ne učinim sa namerom da uvredim, već samo da konstatujem ono što je očigledno. Pa smetalo bi, zato što je komentarisanje tuđeg fizičkog izgleda ružno i veoma škakljivo i zato što nikada ne znaš kako će onaj kome je komentar upućen reagovati. Ponekad i samoi glasno zapažanje očiglednog može nekoga da povredi. Evo, ja na primer nisam nikada obraćala pažnju na moj ten sve dok mi neko drugi nije skrenuo pažnju na njega. U suštini, smatram da nismo mi krivi za sopstvenu samosvest, ako za to nisu krivi naši drugari iz razreda, komšiluka ili roditelji, onda će to sasvim sigurno biti mediji i njhovo konstantno ispiranje mozga  o onome šta je zdravo, lepo i prihvatljivo. Ljudi su ovce i mediji to dobro znaju. 
Ja stvarno želim da mislim da ljudi to ne rade iz zle namere već iz čiste bezobzirnosti i pre svega zbog toga što su pod uticajem stereotipa da je jedino preplanula koža lepa i privlačna. Ipak, njihovi komentari me stvarno zbunjuju, jer ne mogu da razumem šta ih motiviše da se tako ponašaju: da li je u pitanju glupost ili zlonamernost? Odavno su prestali da me povređuju tuđi komentari i da na mene utiču, međutim ja i dan danas ne mogu da shvatim zašto to rade i vrlo često ne znam kako da im odgovorim. Danas sam ponovo dok sam čekala stariju kćer sa grupom mama ispred škole morala da "istrpim" komentare na račun mog belog tena, što mi nije smetalo, samo me je eto opet zbunilo i ostavilo bez teksta. U pomoć mi je priskočio otac jedne od devojčica primetivši moju zatečenost: "I moja ćerka je bela kao sneg. Vas dve ste kao dve Snežane bez sedam patuljaka." Ja sam to doživela kao kompliment i jedan prijatan način da se skrene pažnja na nešto što možda jeste pomalo neobično za  neke ljude.

Volela bih da čujem vaše mišljenje na ovu temu? Da li postoje ljudi u vašem okruženju koji komentarišu neku vašu fizičku karakteristiku?  Da li vam to smeta? Kakva su vaša iskustva? Kako vi objašnjavate takvo ponašanje?

Monday 22 April 2013

Liebster i pitanja za blogerke

Ustala sam jutros sa željom da pišem. Izgleda da je "kriza" prošla, a možda sam jednostavno umorna ili poražena silnim vešom koji me čeka za pranje i peglanje, danonoćnim ćerkinim kašljem koji nas sve iscrpljuje a naročito nju, oblačnim i šućmurastim nebom. Prethodni dani su bili blještavo sunčani i topli, puni aktivnosti, dešavanja, energije. Nije ni čudo što sam umorna. Nedostajao mi je moj blog, nedostajalo mi je vreme koje sam provodila pisajući, nedostajalo mi je da si pritajim, smirim, ućutim i pišem. Izgleda da nisam ni bila svesna koliko je vođenje ovog bloga postalo neodvojivi deo moje ličnosti.
Tulip Rose sa bloga Volela Bih Da Sam Vetar me je nominovala za nagradu LIEBSTER, ustvari kako sam ja razumela to je neka interblogerska igra: Tulip Rose je postavila 11 pitanja, moj zadatak je da odgovorim na njih i da zatim prosledim nagradu 11 novim blogovima koje pratim, a koji imaju manje 200 pratilaca i da smislim novih 11 pitanja za njih. Oni posle moraju uraditi to isto, i tako u krug. Zvuči zanimljivo, a iznad svega mislim da je ovo dobar način da se upoznamo i družimo.
Pa, da krenem sa odgovorima:
1. Omiljeni lik iz crtanih filmova?
Lisa Simpson.

2. Eurokrem, Nutella ili Cipiripi?
Nutella i to sa supenom kašikom direktno iz tegle.

3. Pitanja koja te izbace iz takta.

 "A, kada ćete treće (dete)?"


4. Da li si po profesiji ono o čemu si maštala kao devojčica?

S obzirom da sam htela da budem glumica ili pevačica, odgovor je: ne. Ipak, mogu reći da živim svoj san, onaj koji sam sanjala kao mnogo veća devojčica.

5. Da li se plašiš zubara?
Ne bih rekla da se plašim, samo mi je strašno neprijatno da idem kod zubara, mada je neophodno.

6. Da li znaš da pričaš viceve i ako je odgovor pozitivan daj neki, please!
 Iskreno, kada neko želi da ispriča vic uvek u sebi kažem: "Oooo, neeee, sada moram da ga/je slušam". A, s obzirom da ne volim da mi pričaju viceve isto takoih uglavnom i ne pričam. Imam smisla za humo, ali viceve ne volim.

7. Šta si od kozmetike poslednje kupila?

Uh, gde me nađe? Kada bi kozmezička industrija od mene zavisila zasigurno bi nepovratno propala. Poslednje što sam kupila Vichy Normaderm gel za čišćenje lica i Apivita Aqua Vita hidratantnu kremu za lice.

8. Jesi li ranoranilac ili spavalica?
Otkad sam postala majka, znači poslednjih 9 godina ne spavam onoliko koliko mogu i želim, tako da sam prinudno ranoranilac, ali ne smeta mi. Volim da ustajem rano i da imam ceo da na raspolaganju.

9. Da li se aktivno baviš sportom?
Aktivno ne, rekreativno da (što mu otprilike znači "onda kada me ne mrzi"): kickboxing, hodanje, bicikla, leti plivanje i tako to. Volim da se krećem.

10. Da li ljudima kažeš sve što im misliš u lice?
Ne, i smatram da ne treba. Mislim da je to precenjeno, a ljudi koji kažu sve što misle su po meni drski, nekulturni i bezobzirni. Zašto bih nekome rekla sve što mislim ako to može tu osobu da povredi ili ako će to izazvati još veću netrpeljivost? Verujem u takt.

11. Da li si impulsivna ili prvo izbrojiš do deset?

Mnogo sam manje impulsivna nego što sam bila, naučila sam da se maaaaaalo kontrolišem.

OK, za sada nominujem 8 blogova, razlozi su sledeći: uglavnom pratim blogove na engleskom, jer nisam do sada naišla na blog na srpskom sa sličnim tematikama,  blogovi na srpskom ili hrvatskom koje čitam i pratim imaju mnogo više od 200 pratioca, ne želim da stavim nominujem nekog samo da bih nominovala, a da ga pritom uopšte ne pratim, nije fer, niti je iskreno:

Kondom Preko Srca 

In Love With Life

Maman Quie Cuisine Sans Lait

Parfemska Rapsodija

My (Im)Perfect Life

Moji Mali Svetovi

Život je Divan

Volela Bih Da Sam Vetar


Pitanja su sledeća:

1. Koji je tvoj omiljeni miris,a da nije parfem?


2. Šta bi uradila kada bi na lutriji dobila milion dolara?


3. Kome se diviš i zašto?


4. Šta te oduševljava?


5. Kada bi mogla da biraš destinaciju i kada ne bi postojala prepreka finansijske prirode gde bi otišla na odmor?


6. Da li veruješ u ljubav?



7. Koja knjiga je najviše uticala na tebe?


8. Šta te najviše iritira?


9. Da li tvoj život makar malo liči na ono kako si ga zamišljala pre deset godina?


10. Koji je tvoj najveći talenat?


11. Šta najviše voliš na sebi?

 Ajmo, idemo!

Tuesday 16 April 2013

Ljuljaj me nežno

Slučajno sam tražeći nešto na računaru nabasala na jedan moj tekst koji sam napisala pre skoro 3 godine. Nisam ga nikada objavila na blogu, pa evo prilike.


Selidba sa severa na jug Grčke, dobar posao (napokon), obećanje boljeg života, stan sa pogledom na more, sunce, topla, pitoma klima. Da, rekli su nam da u poslednje vreme „drma“, ali zaista, ko uopšte misli o tome kada upravo kreće u novu avanturu, novi život?
Bio je februar 2008. godine i baš tako, počelo je da „ljulja nežno“ kako je šaljivo govorio moj otac svaki put kada bih pozvala, eto, da me uteši uspaničenu i uplašenu nakon svakog potresa. Onako naučno i relativno stručno mi je objašnjavao mehanizam zemljotresa, pričao o tektonskim pločama, predlagao mi da kontaktiram neke njegove poznanike u Solunu, seizmologe i o tome da je sve to naravno, samo priprema za „onaj veliki“. U svakom slučaju, uvek, uz puno ljubavi sam slušala ono:“ Uzmi dete i dođi ovamo“. Nije bilo govora o tome, naravno. Čekala sam. Ovde živim. Ovde je moja mala porodica. Ovde je moje srce. I na televiziji isto- priče o „velikom zemljotresu“ koji će sigurno uslediti, prognoze, flajeri po školama, obaveštenja, ulivanje straha.
Bilo je skoro svakodnevih potresa, čas sa epicentrom negde blizu Zakintosa, čas Kalamata, pa onda Patra i tako u krug. Jačina im je išla do 5 Rihtera na skali. Strah se nije javio postepeno, već od prvog potresa, sve me je to izbacilo iz ravnoteže. Odjednom! Bam! Počela sam da pijem mleko (ja nikada ne pijem mleko), da mršavim, da ne spavam i da budem veoma, veoma razdražljiva, a da ne govorim o stalnom osećaju stegnutosti u stomaku, glavoboljama...Naš drug Miltos, homeopata, nakon postavljanja niza pitanja o tome šta jedem, šta osećam, i tako to (što je deo utvrđivanja „dijagnoze“) je zaključio:“ Nešto te je izbacilo iz ravnoteže! Pa, čoveče ti piješ mleko!To je znak da tvoj organizam reaguje na neku promenu time što ima sasvim druge potrebe.“ Nisam neki „vernik“ što se tiče homeopatije, više volim da mi doca da neki provereni lek i da se sve prođe. „Pokazuješ znake tek početnje faze depresije“. Kako da ne budem depresivna, čoveče; svaki dan mrda,  zveckaju mi čase i tanjiri, ljuljaju mi se kauč, krevet i sijalice, trzam se na svaki zvuk, briznem u plač iz čista mira? „Navići ćeš se....“  Molim? Počela sam da osećam najmanje potrese, kao  mačka ili neka druga životnja, ili neki ljudski merač, receptor, pojma nemam, razlikovala sam vertikalni od horizontalnog zemljotresa, osluškivala sam lajanja komšijskih pasa (laju karakteristično pred zemljotres),generalno, SVE sam osluškivala, kao Bionic Woman čula bih svako zveketanje, osetila i najmanje talasanje tla...“Ti si čudna žena“, govorio mi je muž (naravno, iz ljubavi nije hteo da mi kaže da sam luda), ali lako je bilo njemu, stalno odsutnom, među ljudima, udubljenom u posao, a meni, samoj sa malim detetom, na četvrtom spratu, kako je bilo? Nisam bila luda, samo je onaj materinski instikt da zaštitim mladunče radio 200 na sat. Nisam bila luda, već uplašena. „Takva sam, šta da radimo?“, osećala sam potrebu da se branim. Ma, luda žena...
„Oče, pročitajte jednu molitvu za mene. Nisam dobro.“, pozvah našeg Oca Simeona. Njegove reči utehe i iskrena molitva, meni, verujućoj su pomogle. Nekako, odnekud nađoh snagu i život je ponovo dobio onu uzbudljivu dimenziju nečeg novog. Tlo se smirilo, a mi zaboravili na... „ljuljaj me nežno“.

Osvanuo je 8. Juni, te iste 2008. godine. Vrelo, pravo letnje jutro. Prala sam tepihe, sređivala stan, kuvala, trčkarala za ćerom, normalni, uobičajen nedeljni dan. Muž se igrao na krevetu u dečijoj sobi sa malenom, smejali su se, nešto pevali. Odjednom, osetila sam promaju. Krenula sam iz dnevne sobe u dečiju da bih sprečila vrata da zalupe i zatvorim prozor u sobici. „Mama, ko to tako glasno pušta muziku?“, upitala je moja kćer, kada je krenulo da tutnji, da duva i da treskaju vrata svom silom. Ne moraš biti genije da bi shvatio šta se dešava. To je to.  Krenula sam trčeći ka ulaznim vratima, misleći da je moj muž takođe krenuo, videvši da je zgrabio Eleni. Prolazeći pored ikonostasa, ikona Svetog Arhangela Gavrila je pala iza mojih nogu. Galama, tutnjava, nesnosna buka, sve se strašno ljuljalo, padale su šerpe, ukrasi sa vitrina, vaze, činilo mi se da se zgrada ruši, škripalo je kao da se savija gvožđe, sve je bilo mutno od maltera, prašine, a možda mi je „pao mrak na oči“, ne znam. I dalje sam vrištala, 90% sigurna da ćemo poginuti, otvorila sam izlazna vrata stana (glupost, gde sam mislila da ću pobeći?), pogled na stepenice je bio zastrašujuć; talasale su se kao besno more, ili bolje reći, kao da su napravljene od papire, krhke, nestabilne, slabe, jedno ništa. Zvec-zvec, dum-dum, vuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu! Taj zvuk……..Nikako da prestane da ljulja, osećala sam se kao da sam na brodu po nemirnom moru, nisam mogla da hodam, držala sam se grčevito za okvir od vrata (veoma opasno i glupo, jer da su zalupela vrata usled siline, ostala bih na mestu!), vrištala, posmatrala kako se “sve ruši” ili barem mi je tako izgledalo, vrata od dečije sobe su bila zatvorena, moji su ostali u njoj. Nikako da stane, nikako da stane. “Ma, nije nas Bog poslao ovde, u pičku materinu, da bi poginuli? Ne može biti!”, mislila sam u sebi,ljuta, o, da …i vrištala….veoma jako, histerično, rekla bih. Posle otprilike 30 sekundi je napokon stalo. Uletela sam kao furija sa srcem u petama u dečiju sobu, zgrabila kćer, i istrčala brzinom svetlosti sa ko zna koliko adrenalina u krvi na vrata, držala sam je grčevito stalno govoreći:”Moje dete, moje dete!”, i jurila niz stepenica tražeći izlaz iz tog prokletog stana, te proklete zgrade. Mrzim ovo mesto! Muž je krenuo za mnom. Ispred zgrade- haos! Upaljeni alarmi od automobila su urlali, deca su se smejala (?), ljudi uspaničeno su ulazili u svoje automobile sa torbama u rukama i ….bežali. Sa torbama? „Mi ništa nismo uzeli iz stana!“, rekla sam, osećajući se debilno. Bacila sam pogled na Elenine nožice. Bila je bosa. Ja sam nosila neku ružnu suknju sa flekama od hlora i drugih sredstava za čišćenje i kućne papuče:“Dobro je, makar nosim brushalter i noge su mi depilirane!“, pomislih. Ludilo, zar ne? Moj hrabri muž, moj heroj je rešio da se popne do stana i donese garderobu i ćebad. „Ja se danas ne vraćam gore.“, rešila ja...hrabra. „Dobro, idemo na plažu?“, hahahaha, šaljivdžija! „A, cunami?“, kladim se da sam prebledela u tom trenutku. „Bežite,ljudi“, vikalo se, „sada će drugi“. Vratio se sa stvarima, dok sam ja drhtala i posmatrala automobile kako odlaze, ostali smo samo mi. Nismo imali kuda. Nemamo nikoga ovde. Mi nemamo kuću van grada. Ne znamo nikoga. Komšika (volim te, Marija) se vratila kolima i pozvala nas kod njih na plac:“Pratite me kolima, ja ću vas odvesti“. Njena „draga“ svekrva mi je solila pamet kako je moje vrištanje „baš ružno“...“Ma, nosi se matora, kučko!“....u sebi, naravno.
6.5 Rihtera, samo 10 km ispod zemlje, Andravida, oko 30 km od Patre, znači vrlo, vrlo, blizu nas. Nije ni čudo što se onako ljuljalo. „Ja ne idem nazad u stan“, rekla sam mužu. „Moramo,moramo da vidimo kakvu štetu imamo“. Komšika mi je ispričala kako su joj police u vitrini ispadala sa  sve kristalnim čašama na zemlju, kao da ih je neko rukama vadio i bacao na pod. Razbio im se i televizor. „Jebo te, mi naš još nismo ni otplatili!“, večito praktičan, moj muž. Nerado, teška srca, vratili smo se u stan. Ikone, šerpe, vaze, ukrasi, knjige, francuski ležaj skroz pomeren od zida, orman sa knjigama takođe, garderoba u ormanu za dlaku nisu pale, tanjiri takođe, imali smo sreću. Očistili smo sve, veoma brzo. Zaista, za razliku od ostalih komšija nismo imali veliku štetu. Uh,i TV je stajao na svom mestu. „Dobro“, rekli bi ste, „najgore je prošlo“.  Ne baš.


Dvoje mrtvih, puno povređenih, srčani udari, skakanja sa terasa, napadi panike, polomljene ruke, noge, strah. I, da, materijalna šteta, ljudi bez domova.


„Znaš, ja moram u bolnicu, razumeš, jel'da?“ (tada je moj muž bio na specijalizaciji). Jebala te bolnica. „OK, razumem“. Plakala sam, tresla se od straha, pričala telefonom sa roditeljima, pred njima glumila hrabrost, a sa svakim spuštanjem slušalice nastavljala da osluškujem, da se cimam, da se prepadam, da plačem.Drmalo je narednih dana. Ne istim intenzitetom, ali bilo je zveckanja mojih metalnih podmetača za čase koji su stajali na polici. Sklonila sam ih, tutnula negde duboko u orman, da ne čujem. Jednog dana je baš ljuljnulo, onako da te baš ispameti, bila sam sama, plakala sam, znojila se, vrtelo mi se u glavi. Prolazili su dani u konstantnom strahu. Ukucala sam „moje simptome“ na jedan sajt, izašlo je: „posttraumatic stress disorder“, koji se karakteriše intenzivnim strahom, bespomoćnošću, nemogućnošću da čovek funkcioniše normalno. Tahikardije, nesanica, napadi panike na svaki zvuk, na svako tutnjanje kamiona, preletanje aviona, lupanje vrata,lajanje pasa.  Spavala sam sa upaljenim svetlom, upaljenim TV-om, sa torbom i cipelama ispred vrata, za svaki slučaj. Razmišljala sam da se potražim profesionalnu pomoć. Ozbiljno. Što? Pa, nije sramota. Drmusanja, povremena, ali veoma slaba trajala su gotovo celog leta i više. Neka vas to ne plaši, Peloponez je jedno od najtrusnijih područja na svetu. Ovde se stalno ljulja. To je istina, to je realnost. Ja živim ovde, ovde mi dete ide u školu, ovde mi muž radi i ima dobar posao, u današnje vreme sasvim dovoljan razlog da ostanemo tu gde smo! To je moja istina, to je MOJA realnost. Udarilo me nešto, k'o mokrom čarapom. To je to. Nauči da živiš sa tim. Izbori se...nekako. Ako sam već imala „neprijatelja“, rekoh sebi „hajde, da ga upoznam“. Prestala sam da slušam dosadne naučnike i seizmologe na TV-u i krenula sama da istražujem, da čitam i učim. Ne mogu reći da mi je to nešto posebno pomoglo, ali barem sam saznala da uglavnom, nakon velikog zemljotresa može uslediti još jedan, ali manji i niz drugih slabijeg intenziteta. Zemljotres je jedini način da se tektonkse ploče duboko u Zemlji „nameste“, pomoću njih su se napravili čitavi kontinenti, planine, to je priroda, to je sila protiv koje ne možemo ništa. Strah je zamenilo strahopoštovanje.
Provodila sam puno vremena sa Molitvenikom u ruci, palila sam kandilo i polako prestala da ostavljam upaljeno svetlo noću dok bih spavala. Svetlost ispred ikonostasa mi je bila dovoljna. Smirenje nakon čitanja raznih Akatista, molitvi, tekstova i slično, bi odmah usledilo, razbistrilo bi mi um, učinilo da pravilnije razmišljam. To je moja vera, moj način. Šta god da čovek izabere, čini mi se da pomaže. Kome god bogu da se molite, čitanje ili govorenje molitve,bilo koji vid meditacije, (može biti čak i slikanje, pisanje, slušanje muzike), polako usporava rad srca, diše se ravnomernije, pravilnije, nastupa smirenje zbog jake koncentracije, ako naravno, uspete da je postignete. Na početku je bilo teško; čitala bih molitvu i u strahu osluškivala i trzala se. Onda bih pokušavala da dišem duboko i da se usresredim da reči koje stoje ispred mene. Nije samo to. Shvatih da kao majka, kao supruga, mojim ljuljbljenima dugujem, ustvari ne, oni ZASLUŽUJU, mene trezveniju, jaču, mene kao borca, mene kao neku na koga mogu da se oslone. Bila je to prilika da ojačam, odrastem, to iskustvo me je promenilo. Skretala bih svoje misli, prestala da budem opsednuta zemljotresima. Pa, i da se desi, moje cimanje i preterivanje mi ništa neće pomoći. Najgore je prošlo. Verovatnoća da se desi još jedan toliko jak zemljotres je mala, skoro da ne postoji. I tako, vremenom, prestalo je. Kao što rekoh, ljulja ovde povremeno, takvo je tlo, ali eto, čak se i moj muž čudi kako više nisam histerična i plašljiva. Nemojte da mislite da sam posebno hrabra, ako vam je za utehu- imam strah od vožnje...i dubine....i bolesti...i.....
I dan danas vrlo često sanjam nas četvoro (u međuvremenu smo dobili još jednu kćer), u onoj istoj dečijoj sobi u kojoj smo se našli pre više od dve godine. Gledam ka moru i vidim ogromni  cunami-talas kako nam se približava i preti da nas udavi. U snu se ne plašim, molim se i prekrstim sa decom u naručju. U zadnjem trenutku, talas se povlači, vraća u more i mi smo spašeni. San simbolizuje mene jaču, mene trezveniju i u njemu nisam...vrištala. Znam da je on posledica pretrpljenog straha i velikog stresa, ali on je samo san, ništa više.
Od onog dana moja starija kćer se plaši jakog vetra i kiše. Sklupča se kraj nas i kaže:“Mama, jel' tako da Bog sada hoće da nam pošalje kišu i zalije sve cveće i drveće da rastu i mirišu?“. „Tako je, vidiš kako je lepo, ne plaši se.“ I stvarno, moja mala dušica je pronašla način da se izbori sa strahom. Kako onda ja da ne budem jaka? Kako onda je da ne pokušam? Zbog nje. Zbog vas.


Friday 12 April 2013

Tu sam...

Pre jedno desetak dana probudila sam se ujutru sa željom da više nikada ne upalim računar. Verovatno je u meni došlo do prezasićenja od interneta, pisanja, čitanja, prerađivanja fotografija. Moja glava je bila prepuna informacija, inspiracija, želja, toliko da su prosto vrištale u meni, a ja od njih nisam uspevala da čujem samu sebe, moje prave, istinske želje i potrebe. Bila sam puna planova, svašta sam htela da uradim, ali nikako nisam uspevala da te planove sprovedem u delo. I tako, kaš što rekoh, jednog jutra reših da je sa tim gotovo. Potpuno sam se posvetila stvarima koje sam dugo odlagala ili sam jednostavno na njih zaboravljala. Naš dom polako, polako liči na onaj dom koji sam zamišljala: sa puno prostora za igru, bez suvišnih stvari. Za poslednjih deset dana sam puno toga postigla i puno toga me čeka. Provodim mnogo više vremena sa decom, primećujem čak i da su mnogo srećnija.  Neću mnogo detaljisati oko toga šta radim i kako mi prolaze dani, to ostavljam za neki drugi put. Reći ću vam samo da sam srećnija, spokojnija, prisutnija, mada umornija, ali to mi ne smeta. Jednostavno...slušam moj unutrašnji glas i živim onako kako me on vodi. To je prilično oslobađajući osećaj. Za sada, želim samo da vam se javim, da vam kažem da ću se uskoro vratiti blogu čim se neke stvari u meni iskristališu. Evo prilike da vas malo častim ovako putem interneta kolačićima koje sam napravila za društvo u školi za kćerkicim 9. rođendan. Trenutno pokušavam da organizujem žurku iznenađenja za nju, ne znam koliko će mi uspeti da to sakrijem od nje, u tome mi pomažu i ostale mame koje za sada uspešno kriju tu informaciju od svoje dece. Teže je nego što sam mislila, ali nadam se da će se sav moj trud na kraju isplatiti.

Puno vas ljubim i pozdravljam do sledećeg puta...


LinkWithin

Related Posts with Thumbnails