Wednesday 28 December 2011

Treba nam...

Čime sada da vas gnjavim? Mojim neobjašnjivim neraspoloženjem? Mojom impulsivnom kupovinom crvene farbe za kosu u trenutku slabosti? Koga je briga za moju kosu? Kome je stalo do glupog trabunjanja jedne umorne žene?
Znate šta nam treba? Svima nama, meni, tebi...

~ Treba nam više spavanja, dremanja, džonjanja.~

~ Treba nam više dobre, stare muzike, više melodija i stihova koji diraju pravo u srce.~



~ Više kafenisanja, više čajanki uz kolače i sočne tračeve.~



~ Treba nam više knjiga, više čitanja...nikada dovoljno, nikada previše...~


~ Treba nam više zalazaka sunca.~


~ Treba nam više kreativnosti, stvaranja i inspiracije. Ne zaboravite: odrasla kreativna osoba je dete koje je uspelo da preživi...~


~ Treba nam više dugih šetnji. Jaaaaaaako duuuuuuuuuugih...~



~ Treba nam više smeha! Toliko je namrštenih lica...~



~ Više zagrljaja. Da grlimo i da nas grle.~



~ Više snova i to onih lepih zbog kojih ujutru ustajemo nasmejani...onih koje sanjamo dok smo budni.~


~ Više glasnog pevanja u kolima.~



~ Treba nam više zabave, blesavljenja i druženja.~


~ Treba nam više pogleda...pravo u oči...~

'Ajde sada, trk! Imate posla. Ja idem da grlim i... slušam rock'n'roll.

(photos from pinterest)

Friday 16 December 2011

Ona koja "sve stiže"


Naš gazda, inače"genije" nema šta, je u kuhinji umesto pločica stavio ogledalo očigledno misleći da će se tako stvoriti iluzija da je stan veći nego što zapravo jeste. I tako umesto dve flaše crnog vina mi na pultu imamo četiri, tu su dva aparata za kafu, dva bokala sa vodom, dva stalka sa noževima, dva tostera i po lošem danu duplo više čaša i tanjira. Da ne spominjem moje stalno brisanje, glancanje, nerviranje, a i ona tečnost za staklo što miriše na urin nikako ne može biti dobra za moje ruke! Dok perem ogromni ekspred lonac u maloj sudoperi (još jedan brilijantan izbor gazde) gledam u bledu, namrštenu priliku u ogledalu: nemirna kosa vezana ovlaš u repić, rasparena pidžama (gore medvedići, dole cvetići), linija između obrva od silnog opiranja suncu i namćorosti.
"Bože, pa ti nisi normalna!", mumlam tiho čvrsto odlučivši da napokon sredim obrve. Preturam po tašni tražeći mobilni koji je uvek, nekim čudom, na samom njenom dnu: "Atanasija, kada si slobodna za jedno šišanje?"
"Može utorak u pet?", kaže mi ona verovatno farbajući nečije dlake. Osećam se bolje. Imam čemu da se radujem. Gledam oko sebe. Kao da je pala bomba. Svuda na podu su igračke, svuda! Na fotelji, trosedu, pored televizora, igračke, igračke, igračke, evo je kornjača koja hoda i svira onu dosadnu muzika, tu su kockice u svim bojama, Barbikini češljići, jedna njena noga (tu osećam morbidno zadovoljstvo, jer zaista mrzim tu odvratnu lutku), glava neke druge nesrećnice, išarane slikovnice, medvedići, bojice, izgužvani listovi iz bloka za crtanje. Osećam da se lavina sprema, kuva mi se u stomaku, vrije, počeću da vrištim, da hukćem kao lokomotiva! Na trenutak sklapam oči. "Diši duboko, vizualizuj!", dajem sebi naredbu. Ooooooooommmmmmm, tu je, pred očima mi je ona stara vila koju sam videla na Krfu. Namerno sam prolazila pored nje zaobilaznim putem svakoga dana ne bi li joj se divila. Punila bih nozdrve mirisom tek procvetalih pomorandži i limuna, zatvarala oči, upijala energiju i istoriju te velelepne građevine. Od tada je sanjam. Kada god želim da budem negde "gde mi je lepo" ja je vidim, vidim sebe kako bosonoga hodam po popločanoj stazici obrasloj mahovinom u dvorištu zaštićenom ogradom od visokog drveća. U pozadini se prigušeno čuje pesma od Kol Portera sa starog gramofona i nečiji glas koji me doziva: "Hajde, čaj je gotov!". Već sam smirenija, bes me je prošao, ali nije to trajalo dugo. Tu sam, u ovom malom stanu, u ovom malom kupatilu ispred otvorenih čeljusti veš mašine koju mrzim. Od kada smo je kupili je počela da mi pravi probleme! Dođe mi da je šutnem ili da je razbijem čekićem! Možda onda ne bih bila toliko nervozna! Iskakila bih bes na prokletoj, glupoj, američkoj veš mašini! Sledeći put kupujem samo nemačku tehniku! Probijajući se kroz gomilu igračaka stižem nekako do laptopa. Rušim se bezvoljno na stolicu. Sada mi Ella peva: "Let's do it, let's fall in love!" i osetih čudnu melanholiju. Bilo nekad... "Nemam vremena ja za ovo, moram nešto da radim. Imam posla!". I dalje ostajem prikovana za stolicu sva hipnotisana, ustvari mrzovoljna. Pesma po pesma, status po status, mail po mail, odjednom mi sine:
"Gamoto! Nemam hleb!". Kada opsujem na grčkom nekako mi te reči nemaju onu istu težinu kao kada to učinim na srpskom, psovka se ne važi, nije to to, "onaj gore" ne čuje.
Brzinski navlačim farmerice, prugaste čarape i sivu, usku majicu kupljenu kod Kineza. Barem sam uložila u dobar brushalter, pa mi tako "cice" izgledaju super. Mi smo žene čista prevara, majstorice iluzije i laži. Stajem ispred police sa parfemima: "Šta ću danas biti? Fatalna ženska?", tu je Agent Provocateur, ispuštam jedno "Pfffff, ma da!". "Možda Izgubljena flaperka u 21. veku?", Shalimar mi blista na polici, "ili hladna, proračunata, poslovna žena?". E, tu već krenem da se valjam od smeha! Idem do kupatila i prskam se Nivea dezodoransom: "Danas si mama." Sležem ramenima, u dva poteza stavljam sjaj i setih se šta mi je kolega sa fakulteta govorio svaki put kada bi mi sijale usne: "Izgledaš kao da si jela burek!" i na to dodao jedno "brate" sa razvučenim "e" zbog čega sam ga beskrajno mrzela (nije umeo sa ženama), pa onda stanem, pogledam se u ogledalo, napućim usta i kažem nešto u stilu Ruške Jakić. Sva se stresem. Ipak rešim da šprcnem malo Coco parfema na sebe. Najdžela Loson ga nosi. Tako mogu da se poistovetim sa jednom boginjom. Ha, ha, u zagradi- smejem se.
"Idemo za hleb!", vičem navodno oduševljena zbog još jedne pružene prilike da doživim to "uzbuđenje", a malena se prenu iz igre sa svojim novim kolicima, baca ih na patos i kreće da skakuće kao mali psić oko mene i donosi mi njene cipelice.
Izlazimo na ulicu. Prolazimo pored crkve, jedne nove lepe kuće koju su renovirali i u koju volim da blejim, svraćamo po hleb i keksiće kojima nas uvek časti prodavačica, tu se ona i moja malena izgrle, golicaju i smeju, ja se dosađujem, ustvari mi se žuri, pa laganim koracima krećemo ka centru (ne mogu da hodam brže sa "prikolicom"), gledamo izloge zadržavajući se ispred prodavnice igračaka, overavam cipele, šljokice, šarenilo, kič i zaključujem da je i ove godine izbor odvratan (kiselo grožđe), pozdravljamo apotekarku, poslastičara, prodavačicu novina: "Jasas! Ti kanete? Jasas! Ti kanete?" i tako pedeset puta. U izlozima najčešće vidim svoj sopstveni odraz kojim uglavnom nikad nisam zadovoljna. Ko mi je kriv kada mi se i pored punog ormana izbor uvek svede na džins i bele patike! Neću da lažem, meni je super. Ja ne hodam, ja letim i mogla bih tako satima da letim! "Samo kada bih imala više vremena da se malo picnem...", obećam sebi da sledeći put hoću. I sledeći put. I sledeći put. "Bilo bi lepo kada bih umela da hodam u štiklama"...
Grkinje su poznate po svojoj strasti za doterivanjem i privlačenjem pažnje. Ma koliko sigurna u sebe ne možeš se odupreti samosvesti kada pored tebe prolaze savršeno očešljane i besprekorno obučene zdepaste prilike. "Barem imam veće grudi od njih", kažem u sebi i isprsim se, " i višlja sam čak i bez štikli", mada mrzim tu vrstu pažnje. Otac mi je govorio da nikada u životu nije sreo veću feministkinju od mene. U suštini je hteo na fin način da mi stavi do znanja da sam baksuz. Tada sam bila u mojim dvadesetim, danas sam druga osoba, mada mi i sada dođe kada me neko onako ljigavo merka da mu pokažem srednji prsti i viknem iz sveg glasa: "Idi gledaj tvoju ženu za promenu, malaka! Možda ti se posreći!".

"Čovek se sledeni od jednog tvog pogleda", kaže mi muž. Vrlo pohvalno. Nema šta. Baš se radujem.


Okrenuvši krug vraćamo se kući natovarena hlebom, mandarinama i nečim za salatu.
"Taman sam ga oprala, a sada opet moram da ga prljam", sipajući ulje u lonac mislim u sebi i bacam seckani luk na vrelinu. Od juče znam šta ću da kuvam. Mamin gen za organizaciju i planiranje unapred. Dok se jelo krčka borim se sa usisivačem čiju buku neobično volim. Sviđa mi se da pevam dok usisavam, sve mislim "tako me niko ne čuje". Najsmešnije je kada pokušavam da pogodim intonaciju usisivača, pa sama sa sobom krenem da se smejem. Kada bolje razmislim, možda treba malo da se zabrinem za moje psihičko zdravlje.
Evo, svi su namireni, nahranjeni, zadovoljno su podrignuli i zahvalili se na ručku. Lepo sam ih istrenir..., ovaj, vaspitala! Domaći zadatak. Sećam se koliko nisam volela školu. Opet sastav! Mrzim kada ima sastav, naročito kada joj tata nije tu, pa moram da se rvem sa rečnikom. Grčki pravopis je zaguljen. Neću dalje da komentarišem da ne bih izazvala neki međunarodni incident, ali ipak hoću: grčki pravopis je pravi smoooooor! Pet načina da se napiše glas "i", pa ti sad' vidi! Dobro, sa tim je gotovo. Sada treba vežbati matematiku: "Jorgos je ubrao 23 jabuke. Njegova baba je napravila pitu upotrebivši 6 jabuka, a Jorgos je pojeo 5. Koliko je jabuka ostalo?" Nažalost, ne mogu a da ne pomislim da će Jorgos dobiti proliv od tolikog ždranja: mislim stvarno, prvo jabuke, pa posle pita? Fluidna matematika. Pokušavam da se skoncentrišem na zadatak dok istovremeno čitam nečiji blog.
OK. Sada treba naređati sudove u mašini, obrisati radnu površinu u kuhinji, skupiti mrvice sa poda. Zatim imam četiri izbora: mogu da peglam, mogu da operem terase, da pišem ili da se sručim na trosed i surfam po kanalima. Pet je sati. Celo popodne i veče su preda mnom, a tako sam umorna. Toliko umorna da me prosto sve boli.Vidite, vi ste verovatno očekivali da će doći do nekog zapleta ili kulminacije. Mislili ste da će ovo biti jedna od priča koja će sadržati sve one potrebne elemente koji će je načiniti čitljivom i uzbudljivom. Nekima je sigurno ovo štivo dosadilo, pa su već posle par pasusa odustali od čitanja. Da, svaki moj dan je dosadan. Jedina kulminacije u ovoj priči može biti moj blagi nervni slom onda kada moje dete odluči da istovari sadržaj pampersa na pod ili kada bacim pogled na Mont Everst od čaršava, bluza i veša koji čekaju peglanje i sortiranje.
Istina je da su nam dani toliko dosadni, monotoni, rutinski. Ne, ne u smislu dosađivanja, već u smislu da nam se život pretvorio u jednu trku, a mi ličimo na onog zeca iz "Alise u Zemlji čuda" koji u panici viče i trči: "Kasnim! Kasnim!" i nikuda ne stiže.
Juče sam celo pre podne čistila kuhinju, onda sam se sredila, otišla na roditeljski sastanak i na ručak kod prijatelja. Često me pitaju: kako sve stižeš? Ko kaže da sve stižem? Jeste li mi možda zavirili u dom, u život? Volela bih da mi se javi takva žena, ona kojoj su 24 sata dovoljna da završi sve svoje obaveze. Te i takve koje nas smrtnice čine da se osećamo kao da u toku dana malo toga uspevamo da uradimo jednostavno lažu. Više ne živim u zabludi da one postoje. Više ne mučim sebe. Ne na taj način.
Izbor je moć, drage moje. Mi, majke, supruge, kćeri imamo to pravo da ponekad ne budemo sto posto posvećene drugima i brizi o njima.
Ako dan posvetim pisanju, na drugim poljima ću biti totalno neproduktivna: sudovi će se nagomilati, verovatno ćemo jeste špagete ili neko brzinsko jelo, neću se ne truditi da skupim igračke ili da se pozabavim domaćim zadatkom sve dok ne završim ono što sam započela. Zaista, zar iko misli da je moguće postići sve u toku dana?
Ne verujte onima koji tvrde suprotno. Dok je jedan posao završen, gomila se drugi, isipanje iz šupljeg u prazno, eto, to je život, to je svakodnevica. Onog trenutka kada to shvatiš sve je mnogo lakše. Lakše je kada naučiš da ignorišeš grižu savesti i kada ukapiraš da ne treba ispunjavati očekivanja komšike, svekrve ili majke. Učite od dece i muškaraca!
Zaista mrzim kada mi se post pretvori u pridikovanje ili držanje lekcije, ali pokušaću ovoga puta da ga uobličim u nešto drugačije, u jedan predlog. Da, tako ću to nazvati i na vama je da odlučite hoćete li me poslušati.
Umesto da vam ceo dan protekne u nervozi, jurnjavi, precrtavanju stvari sa liste dnevnih obaveza opredelite se za dva prioriteta dnevno? Hoćete li danas provesti većinu vremena igrajući se decom posle napornog dana na poslu? Možda ćete sutra skuvati neko komplikovanije, "domaćinsko" jelo i posvetiti popodne knjizi? Ili ćete možda provesti jutro u peglanju i čišćenju da bi uveče izašle na piće sa drugaricom? Dve stvari. Ta ideja, mene lično, baca u određeno stanje panike. Kako se ograničiti samo na dve stvari? Nemoguće! To znači da nešto treba odložiti, ostaviti, zapostaviti. Nije lako, naročito ako ste navikli na to da sebe gurate do granice iscrpljenosti i neminovne razdražljivosti koja se prenosi na sve ukućane. Našu nervozu i nezadovoljstvo osećaju i deca, odražava se na naše zdravlje, odnos sa partnerom, kolegama. Često me hvata nervoza od nagomilanog posla, pa to iskalim na drugima iako mi nisu ni za šta krivi. Ustvari, ništa me drugo ne čini da načisto poludim kao to. Evo, u ovom trenutku dok pišem se osećam kao da sam se našla nasred Hirošime, obliva me hladan znoj, trljam oči, želim da pod hitno pojedem nešto mnogo slatko: grisini su na podu, igračke takođe, izjeda me krivica što sam smestila dete ispred DVD-a, čeka me pasulj koji treba zapržiti, mašina ponovo zjapi prazna, ah, kada bi samo mogli da vidite na šta mi kuća liči! Ipak, ne mogu očekivati od sebe nemoguće i sigurno to nije razlog da sebi uskratim zadovoljstvo pisanja, kreativnosti i komunikacije sa vama. Mi smo mnogo više od usisivanja, kuvanja, jurnjave, posla, brisanja i zadovoljavanja tuđih potreba. Iako svako naše posvećivanje nečemu što volimo izvan porodice i doma ima za posledicu mali haos, dovoljno smo jake i sposobne da za kratko vreme uspostavimo ponovni red. Možda ništa od toga neće biti savršeno, ali ko je rekao da mora biti tako?

Danas nisam imala vremena za frizuru ni šminku, ponovo sam u pidžamama, nisam ni "d" od domaćice (barem ne onakva kakvom me neki zamišljaju), ali sam zato provela pre podne radeći ono što volim. S obzirom da su to retki i lepi trenutci, nešto beznačajno i uzaludno kao što su trka sa vremenom i nedostignut ideal savršene žene mi ne mogu oduzeti ono što osećam- zadovoljstvo, a to je u današnje vreme neprocenljivo.


(photo from pinterest)

Tuesday 13 December 2011

Ne čekajte da vam se desi magija- stvorite je sami!

Grad je sav u svetlosti i ukrasima. Izlozi su šareni i primamljivi, iz poslastičara se širi miris grčkih krofnica, snežnih gurabija i medenjaka. Balkoni i prozori svetlucaju, trepkaju i vesele se. Sve je spremno, sem nas, ljudi. Idem ulicom i svi pričaju o istoj stvari: kriza, skupoća, smanjenje plata, psuje se vlada, Papandreu, ovaj i onaj. "Lopovi! Prevaranti! Na kolac!". Toliko negativnosti...
Ah, ta sekiracija. Od nje se ne spava, od nje se ne jede (u mom slučaju je obrnuto), a najgore od svega je to što te sprečava da uživaš u lepim stvarima.
Razmišljala sam. Ne znam ni sama koliko puta mi se desilo da trošim svoju energiju na situacije na koje ne mogu uticati i da dragoceno vreme bacim na sekiraciju kada sam umesto toga mogla provesti lepe trenutke. U većini slučajeva moja preterana briga bude uzaludna, jer se uvek stvari nekako srede, nađeš snagu, neko ti pomogne, pronađeš rešenje, a ono što mi ostaje je duboko kajanje što sam izgubila šansu da mi bude lepo. To me strašno rastuži, a najgore od svega je to što se prepustim brizi umesto da dam sve od sebe ne bi li mojoj deci stvorila nezaboravne uspomene. U suštini, stalna zabrinutost i namrgođenost prave od nas prave sebičnjake, zar ne? Jeste, život nije sladak, nikoga ne mazi, ali zar zaista to treba da nas spreči u tome da stvorimo malo praznične magije u našem domu za naše mališane, za prijatelje, za ljude koje volimo, za nas same?
Rešila sam, donela sam odluku! Uživaću u predstojećim danima!Ulepšaću život svima oko mene! Sekiraciju ostavljam za vreme posle praznika... kao moderna Skarlet O'Hara...Evo nekoliko stvari kojima želim da vas uvedem u praznično raspoloženje. Ovaj post je posvećen onima koji još uvek nisu osetili čarobnost predstojećih dana, za one koji kao i ja brinu, koji su usamljeni, možda pomalo tužni. Takođe, neka ovo bude i jedan podsetnik, inspiracija onima koji nevoljno učestvuju u pripremama,onima koji po svaku cene žele da izbegnu prazničnu gungulu, onima koji su pomalo cinični, razočarani i mrzovoljni. Bila sam jedna od takvih, ali rešila sam, odlučeno je! Umesto da brinem ja ću:

~ Ukrasiti jelku. ~



~Postaviti svetiljke na balkonu (ovo na fotki je tako slatko). ~



~ Napraviti božićne čestitke. Za baku i deku, učiteljicu, za sve one koje želimo da obradujemo. Malo lepka, ukrasnog papira, crtanja i bojenja. ~




~ Piti nešto toplo uz svetlost jelke. ~



~ Gledati lagane, praznične filmove. ~



~ Uživati u božanstvenosti Najdželi Loson sa nadom da će malo njene zlatne prašine pasti i na mene...na moj život. Uvek me inspiriše. ✔~



~ Kupovati sitnice kojima ću darovati ljude koji su mi dragi. Vidite, ja sam mišljenja da je lepše kupiti što više poklona koji nisu skupi i time iznenaditi i usrećiti što više ljudi. Najlepše od svega je to što neki od njih to i ne očekuju. Njihov izraz lica je neprocenljiv.~


~ U vreme praznika, volim da punim kuću đakonijama, da se nađu, kako za posluženje tako i za grickanje uz neku lepu knjigu ili praznični film: urme, suve smokve i šljive, ušećereni badem, medenjaci, čokoladice, pomorandže, klementine.~



~ Služiti kuvano vino. Mmmmmm, ništa ne greje kao cimetom zamirisano i zaslađeno toplo vino. Raspoloženje drastično skoči. Svaki put! Slažete se? Evo jednog recepta koji je malo drugačiji od klasičnog, ali je veoma dobar.~


1 flaša crnog vina
60 ml (4 supenih kašika) tamnog ruma

125 ml Earl Grey čaja (može i bez, no problem)

1 pomorandža isečena na četvrtine i na svakoj od njih ubosti po jedan karanfilić

2 štapića cimeta

1 zvezda anisa (do sada nisam uspela da nađem, pa uvek ovaj sastojak preskočim)

1 kašika žutog šećera (ja stavim više, po ukusu)
1 kašika meda
Staviti sve sastojke u šerpu, zagrejte ih. Čim krene da ključa, smanjiti vatru i na što tišoj vatri pustiti mešavinu da se održava toplom. Promešati ne bi li se istopio šećer. Nikako ne sme vino da vrije da ne bi ispario sav alkohol i nestala ona divna aromatičnost vina.
(iz kuvara "How to be a domestic goddess", Nigella Lawson)

Ne čekajte magiju da vam se desi. Stvorite je sami. Srećni praznici!

(photos from pinterest)

Sunday 11 December 2011

Žena muškarcu (voli me kada...)



Voli me ovakvu kakva sam. Voli me kada se tamni oblak nadvije nadamnom, pa sam tužna, teška i nepodnošljiva. Voli me kada vrištim, kada sam nervozna, besna i ljuta. Ne uzvraćaj paljbom, samo me zagrli i reci mi da će sve biti u redu...ili bolje ćuti. Da, bolje ne govori ništa. I ne dodiruj me! Voli me kada plačem, onako, bez razloga, voli me kada ne želim da pričam sa tobom i kada ti zalupim vrata. Voli me kada ti kažem da želim da budem sama. To nema nikakve veze sa tobom, samo me pusti i čekaj ludaču da dođe k sebi. Voli me kada nisam sređena i lepa: u trenericama, pidžamama, sa raščupanom kosom i izraslim korenom. Voli me kada sam nesigurna i kada ne volim samu sebe. E, tada me najviše voli! Voli moj jutarnji zadah, moje nadute oči i podočnjake. Voli moja hladna stopala i ugrej ih. Voli moje pune ožiljaka ruke od vrelih šerpi, tiganja i nespretnog korišćenja noža. Ljubi ih, mnogo ih ljubi... da prođe. Voli me kada me sve mrzi i kada me svi nerviraju, a najviše ti. Znaš da mi tako dođe i da si ti laka meta. Ma, uvek to brzo prođe, zar ne? Voli me kada ti pravim ljubomorne scene. Znaj da to radim samo zato što te još uvek strastveno volim i želim...samo za sebe. Voli tvoju posesivnu i paranoičnu kučku. Razuveri me poljupcima, onako kako samo ti znaš. Voli me kada se malo ili više ugojim. Voli svaku moju oblinu, strije na butinama i stomaku, voli me ovakvu- nesavršenu. Obožavaj moje mane, grli me i reci mi da sam lepa. Glupi čoveče, zar još uvek nisi odgonentnuo žensko srce? Kako si samo blesav! Voli me kada ručak ne ispadne dobro, voli me kada ti uništim omiljenu majicu u mašini, voli me kada zaturim negde tvoje šrafcigere, kada nešto slomim, pokvarim i ne uradim kako treba. Voli me kada grešim. Hajde reci, zar čak i tada nisam prosto neodoljiva?
Voli me kada plačem uz glupi film i nemoj da mi se rugaš. Da se nisi usudio! Voli me kada skakućem po kući i blesavim se, iako sam "ozbiljna" žena. Prihvati me ovakvu, nespretnu i budalastu. Voli me kada urlam na sav glas “All by myself” kao Bridžit Džouns ili kada me uhvate bubice, pa pustim Cecu do daske. E, onda mi stvarno nije dobro. Ja i Ceca? Užas. Voli me kada sam razmažena i zahtevna. Voli me kada ti se požalim da nemam šta da obučem iako mi je orman pun. Voli me kada ti kažem da mi "baš te cipele trebaju” i da "bez tog parfema ne mogu da živim". Voli me kada me uhvati nemir i ne znam šta ću sa sobom, pa su mi svi krivi za nešto, čak i ti. Uvek ti. Optuženik. Dežurni krivac. Klimni glavom, ne shvataj me ozbiljno. Prećuti. Mislila sam da si me do sada upoznao. Voli me kada zacmizdrim čim vidim ranjenu životinju ili čujem vest o zlostavljanom detetu. Voli me kada me boli stomak ili glava ili jedno i drugo zajedno. Voli me kada sam slinava, bolesna i bezveze. Skuvaj mi čaj i donesi mi ćebe. Operi sudove. Namiri decu. To je moj lek. Već sutra ću ozdraviti. Pa, mogu i ja malo da se mazim, zar ne? Voli me kada ti teram inat, kada kažem “ne”, a mislim “da”, kada ti kažeš “belo”, a ja kažem “crno”. Znaš da to radim namerno. Znaš da moja reč mora da bude poslednja. Voli me čak i tada. Teško je, ali možeš ti to.
Mene je lako voleti kada sam jaka i zdrava. Diviš mi se kada se lepo našminkam i doteram. Lepo ti je sa mnom kada sam raspoložena i vesela. Da, misliš da sam neodoljiva kada se smejem, tada mi cakle oči i strašno želiš da me poljubiš...kao onda kada smo se upoznali. Dobro znaš da ne mogu uvek biti takva. Znao si da vreme leti, da dolaze problemi, da ne mogu svaku nevolju odagnati osmehom. Nisam savršena. Pokušavam. Trudim se. Dajem sve od sebe. Padam. Ustajem. Često sam umorna. Većinu vremena sam umorna.Nemam više dvadeset godina. Život danas nije isti kao onaj od pre 15 godina. Nisam ni ja ista, a nisi ni ti. Tvoja ljubav mi je potrebnija onda kada sam zbog nečega namrštena i nasekirana. Jednim potezom možeš magično odstraniti onu brazdu između mojih očiju. Kaži mi nešto lepo, pomiluj me, izvedi me, skuvaj mi kafu. Nešto. Bilo šta. Znaš ti šta ja volim, kao što i ja znam da voliš čokoladu, pa ti napravim čokoladni kolač kada si tužan. Eto, tako se to radi. Nauči od mene. Lako je mene voleti kada je sve u redu. Budi frajer, pa me onda kada nije moj dan, kada nisam pri sebi, uhvati oko struka i kreni da me vrtiš po sobi. Pleši sa mnom. Budi moj Džoni, a ja tvoja Bejb. Koliko god se opirala, čvrsto me stegni i ne puštaj me. Ipak si jači. Muško si, bre.
Ako me ne možeš voleti u mojim najružnijim momentima, u mom najgorem izdanju, onda ti ne zaslužuješ ni moje najblistavije trenutke. Ne zaslužuješ mene.
Voli me ovakvu kakva sam: dobru i lošu, ludu i slatku, veselu i tužnu, debelu i mršavu. Voli me, jer ja umem da volim za hiljadu žena. Jedan tvoj zagrljaj ću ti vratiti hiljadu zagrljajima, tvoje ohrabrenje beskonačnom odanošću, tvoju lepu reč najlepšom pesmom i osmehom od koga ćeš poleteti među oblake. Daj mi malo vremena, strpljenja, razumevanja. Ako ne možeš, onda idi- pohitaj onoj savršenoj ženi koju si zamislio u svojoj glavi. Potraži je. Prevrnućeš brda, doline, zemlje i gradove, ali... nećeš je naći, jer će i ona imati svoje nesavršenosti.
Tvoja sam, blesavi čoveče. Zar to nije dovoljno? Hajde sada, zagrli me i voli...I ćuti. Da, bolje ćuti. I sada možeš da me poljubiš. Ako želiš.
(photo from pinterest)

Thursday 8 December 2011

Suve šljive sa bademom u čokoladi (posno)

Moj otac se nikada nije vraćao sa posla praznih ruku. Svaki put bi se pojavio na vratima sa nekom kesom na šta je moja majka, Piroćanka, uvek kolutala očima, gunđala i u sebi ko zna šta govorila. Naravno, ja bih kao neko nestrpljivo kučence, cupkala oko njega i čekala da vidim kakvo je to opet blago doneo sa sobom kući.
"E, ne da sam našao suvi vrat! A, pošto se ti buniš tebi nećemo ni da damo!", trpajući mi u usta parče suvog mesa šalio se moj tata na račun mame. Odobravajuće sam se smeškala.
Najviše sam volela kada bih svojim iskusnim okom spazila u kesi male bele paketiće zatvorene spajalicama. Znala sam šta se u njim krije, ali pošto sam bila dobro dete pojela bih na brzinu ručak i krenula pažljivo, sa činijicom u krilu, da otvaram bele papirne kesice: u jednoj bi bio kikiriki obavijen čokoladom, u drugoj lešnik takođe u čokoladi, a u trećoj (oh, divote!)- čokoladne grožđice! Stavila bih od svega po malo u moju činijicu i zatvarala se u sobu da na miru uživam u slatkoćama i gledam MTV.
U čokoladnim grožđicama sam posebno uživala: spolja pomalo tvrde od čokolade, a unutra meke i voćkaste. Čekala bih da se otopi tamni omotač u mojim ustima ne bi li posle uživala u mekoći sušenog voća.

I tako, sećajući se sa nostalgijom tih vremena, pade mi na pamet da napravim jednu brzu poslasticu koja će u sebe sadržati moje tri omiljene stvari (zapravo, imam više omiljenih stvari kada je u pitanju hrana, ali trenutno u vreme posta su ove): suve šljive, bilo šta iz porodice koštunica i čokolada. Htela sam objediniti tri vrste senzacija za moje nepce: nešto što se topi, nešto voćkasto i nešto krckavo. Čista ekstaza.
Ovo teško da je recept, s obzirom na lakoću pripreme. Više je ovo neki podsetnik na to da su ponekad najjednostavnije poslastice najlepše. Sve ono što isuviše odstupa od prirodnog i zdravog nas udaljava od izvornog ukusa sastojaka koji se gube u velikoj količini šećera, masnoće i brašna. Ponekad, organizam traži nešto prosto i čisto.



Otprilike se prave ovako:

Potrebno je:

100 gr crne čokolade za kuvanje (ako više volite mlečnu ili čak belu čokoladu slobodno probajte)

1 kašika meda

1 kašika ulja

oko 20-25 celih suvih šljiva bez košpica

isto toliko celih oljuštenih badema ili oraha

po želji, a ne mora, neki konjak ili brendi (25-50ml)


Postupak:

Stavite ceo badem unutar suvog ploda.

Istopite pažljivo u šerpici na tihoj vatri čokoladu zajedno sa uljem i medom stalno mešajući.

Na kraju dodajte alkohol (sipajte u neku lepu čašicu i srknite, za zdravlje) i dobro promešajte.

Ubacite suve šljive u šerpicu, po 5 komada svaki put i obavijte ih čokoladom. (Slobodno lizni, niko neće da te vidi...)

Vadite ih na masni papir za pečenje ili tanjir (ja sam ih odmah stavljala u šarene papirne korpice), čekajte da se ohlade i stavite u frižider da se stvrdne čokolada.

Možete isto tako pripremiti i suve kajsije.

Moje čokoladne poljupce sam malo posula kokosom i mlevenim bademom. Nisam čekala da se stvrdne čokolada, slikala sam ih odmah, onako nesavršene i sijackave, jer sam se bojala da će nestati pre nego što čokolada stigne da se stvrdne. I bila sam u pravu (mig).

Prijatno!

Wednesday 7 December 2011

Promene


Celog života žudim za stabilnošću i to onom koja uključuje skrašavanje, puštanje korena u jednom gradu, u jednoj ulici, u jednoj kući. Čini mi se da želim konačno, odlučeno, stalno. To je valjda zbog toga što mi je život uvek servirao ono drugo- menjanje mesta boravka, zemlje, gradova, hiljade pređenih kilometara i ono večito pitanje: "A, gde ćemo sada?".
Ideja o konačnom skrašavanju me smiruje, ali nekako plaši. Tada krene da se budi ona nestalnost i nestrpljivost koja mi ponekad ne da mira. Nemir. Krivim moga oca za to: "Svet je tako lep, a ljudi provedu ceo svoj život u jednom gradu. Vidi svet. To je najbolje obrazovanje koje možeš pružiti svojoj deci i sebi", kaže. Počela sam da verujem u to. I ta mi je misao uvek u glavi. Možda su krive zvezde. Možda genetika. Danas sam ovde, sutra mi je već dosadno. Želela bih da živim negde drugde. S druge strane, ništa me više od toga ne zamara i plaši. Selidbe, pakovanja i odluke, sve je to tako naporno i iscrpljujuće. To su situacije koje mogu da poljuljaju svaku stabilnost, a opet, uzbuđenje zbog promene i novih doživljaja je gotovo opijajuća. Iščekivanje novog iskustva. Kontradiktornost- moj unutrašnji konflikt između komfora sigurnosti i velike želje za promenama.

Stan sam uredila, sredila, grad sam upoznala, ljude takođe. Uradila sam sve ono što sam mogla i onda nastupa na scenu san o novom stanu koji bih volela da uredim, o drugom nameštaju, o drugim ljudima, nepoznatim ulicama, novim pekarama, školama, san o reci umesto mora, san o planini umesto maslinjaka, let iznad okeana, nova prostranstva, drugi jezik. Evo, srce mi već brže lupa! Misao na to da sam u nekom mestu gde me niko ne zna me veoma ushićuje. To je nova šansa. To je sloboda. Prilika da izmislim moju "novu ja", onu koja nastaje svaki put kada se rakovski adaptiram na novo podneblje. Promeniti kosu, način na koji se krećem, govor, garderobu. Novo mesto uvek u meni budi neku drugu stranu, neotkrivenu, nepoznatu meni samoj. Možda sve ovo vama zvuči neobično, pomalo ludo, ali ja to zovem kreativnost, prkos, borba protiv smrti, protiv dosade. Dosada je smrt. Kretanje je život. Mada, nije svaka promena dobra i nije svako kretanje pomeranje unapred. I nije potrebno otići na drugi kraj sveta ne bi li utolili žeđ za nečim novim. Svima nama dolaze promene, ne često, ali dolaze. Umeju one tiho da nam zakucaju na vrata. Neki od nas ih plašljivo zaključaju, stavljaju debeli i jak katanac kao da se brane od neke pretnje, zla, lopova. Krijemo se iza paravana sigurnosti. Mislim da ne treba pokušavati suprostaviti se promenama. One su deo života. Prgliti ih, naći snagu, stisnuti zube, pustiti srce da treperi, da se plaši i živne! Ponekad ih treba izazvati naročito onda kada život počne da liči na životarenje, onda kada smo nezadovoljni i nesrećni. Navika ume da bude čovekov najveći neprijatelj, teški teret koji nas sprečava da se pokrenemo i menjamo. Ako je ovako kako je sada loše, da li će pokušajem da se to promeni biti gore? Malo je verovatno. Ako ne probamo nikada nećemo znati , a ono dosadno pitanje: "Šta bi bilo da sam...?" ima tendenciju da nas prati i proganja celoga života kao neki gladan osvete duh.

Život je stvoren za žive, a takvi moraju biti spremni za promene. Čak i voda u jezeru koja je stajaća, koja ne teče, koja se ne meša sa drugim vodama krene da smrdi, a more, onako veliko, prostrano, stalno u pokretu, izloženo promenama, osetljivo na vetrove- miriše, sjaji, okrepljuje. Bez promene nešto u nama zaspi i postoji opasnost da se nikada ne probudi. Zar to nije tužno?
Realno, promene su bolne, mukotrpne i često (uvek) ih prati period haosa, izgubljenosti, nemoći. Međutim, misao da je to početak nečeg novog je uzbudljiva, daje novu nadu, baca novu svetlost na život. Promena je nova šansa, mogućnost da se krene iz početka. Grčevito držanje za sadašnjost, za ono što nam je poznato može nas naterati da potonemo. Neizbežno će i oni kojima uskraćujemo promene potonuti sa nama.

"Čovek ne može otkriti nove okeane ako nema hrabrosti izgubiti iz vida kopno". Andre Žid

Velika istina. Pomalo zastrašujuća kao i sama plovidba morem bez kopna na vidiku.

Promena može biti: selidba, brak, nova veza, novi posao, nova boja kose, trudnoća, druga ishrana, novi pogled na svet. Promena je kada prestaneš da voliš nekoga. Bolna, jako bolna, naročito kada taj neko ne prihvata tu promenu i drži te za sebe. To je ona grčevitost koju sam gore spomenula. Nemogućnost suočavanja sa istinom, sa životom. Promena je kada ti deca rastu i vidiš da se menjaju, nezavisnija su, svoja, drugačija od tebe i znaš da jednog dana nećeš više moći da ih držiš u zagrljaju i "daviš" od poljubaca. Promena su sede vlasi, bore na licu, sporiji metabolizam i odoljevanje suludim i smešnim pokušajima da zaustavimo vreme.
Promene su često nešto na šta ne možemo uticati, nešto što nismo prizvali niti želeli. Bolest. Smrt. Razvod. To je druga priča, poražavajuća, konačna, beskrajno tužna. O tome ne želim ni da mislim, niti da pišem, samo mogu da molim za snagu.

Šta god da je, uvek imamo dva izbora: zatvoriti vrata ili prepustiti se. Jedno je sigurno, a drugo zastrašujuće uzbudljivo, bolno, ali živo. Na nama je da izaberemo.

(photo from pinterest)

Monday 5 December 2011

Keksići od ovsenih pahuljica (posno)

Sinoć, shvativši da nemam više mojih digestive keksića za kafu, reših da na brzinu napravim neku dostojnu zamenu. Želela sam nešto ukusno, zdravo, posno i slatko, ali bez mnogo šećera. Bila je prava prilika da probam recept za keksiće od ovsenih pahuljica, oraha i suvih šljiva iz knjige "The Kind Diet" koju je napisala Alicia Silverstone. Ustvari to je bio samo još jedan izgovor da eksperimentišem i lečim nervozu. U mojoj verziji sam izostavila orahe, umesto javorovog sirupa upotrebila sam med i koristila sam žuti šećer umesto javorovog. Sledeći put neću izostaviti orahe, jer će baš oni dati krckavost ovim keksićima. S obzirom da u recept ne ide puter, niti margarin, već suncokretovo ulje,oni su mekani i time više podsećaju na male, tanke kolačiće nego na keks. Ništa zato, veoma su ukusni, mirisni i nadasve zdravi. Moj muž koji inače mrzi ovsene pahuljice se jedva suzdržao da ih ne pojede sve sam. Šta je lepše od mirisa meda i cimeta u hladnoj, kišnoj večeri?Recept zahteva još rada na njemu.Možda je dobro pokušati deo masnoće zameniti margarinom ne bi li se postigla željena krckavost. Za sada su i ovako neodoljivi. Zlatnu trakicu sam kupila sa ciljem da keksiće ovako uvezane poklanjam dragim osobama. Danas ih poklanjam vama, doduše putem fotografije i recepta, ali od srca.


Recept za keksiće od ovsenih pahuljice adaptiran iz knjige "The Kind Diet".

Sastojci:
- 1 šolja ovsenih pahuljica
- 1 šolja brašna
- šolje žutog šećera
- 2 kašičice praška za pecivo
- 1 kašičica sode bikarbone
- ¼ kašičice soli
- šolje meda
- ½ šolje suncokretovog ulja (može i maslinovo)
- 1 kašičica ekstrakta vanile
- 1 kašičica mlevenog cimeta
- ¼ šolje seckanog sušenog voća kao što su suvo grožđe (ne seckati) ili suve

Postupak:
- Zagrejte rernu na 180°C. Obložite pleh papirom za pečenje.
- Pomešajte ovsene pahuljice, brašno, šećer, cimet, prašak za pecivo, sodu bikarbonu i so u velikoj posudi. U odvojenoj posudi pomešajte med, ulje i ekstrakt vanile. Dodajte vlažne sastojke suvim i mešajte dok se ne sjedine. Dodajte sušeno voće.
- Rukama uzmite smesu (otprilike jednu supenu kašiku) i oblikujte loptice. Ređajte ih u pripremljen preh i blago ih pritisnite ne bi li se izravnjale. Pecite 8-12 minuta dok ne porumene. Kada se ispeku i prohlade vadite ih pažljivo špatulom.

Takođe možete umesto sušenog voća upotrebiti seckanu čokoladu.

Keksići od ovsenih pahuljica (posno)

Sinoć, shvativši da nema više mojih digestive keksića za kafu (čudna mi čuda!), reših da na brzinu napravim neku dostojnu zamenu. Kome se po kišurini usred mrklog mraka ide do prodavnice? Želela sam nešto ukusno, zdravo, posno i slatko, ali bez mnogo šećera i bez mogućnosti da pokisnem ko crkveni miš. Bila je to prava prilika da probam recept za keksiće od ovsenih pahuljica, oraha i suvih šljiva iz knjige "The Kind Diet" koju je napisala Alicia Silverstone. Ustvari to je bio samo još jedan izgovor da eksperimentišem i lečim nervozu. Takođe, mislim da je u pitanju zavisnost. Zavisnot od keksića, od pravljenja kolača i pisanja bloga. Sa kim bih drugim podelila moje recepte, uspehe i neuspehe u kuhinji ako ne sa vama? Evo, sada ću se opet raznežiti! Prelazim odmah na tehnički deo. U mojoj verziji sam izostavila orahe, umesto javorovog sirupa upotrebila sam med i koristila sam žuti šećer umesto javorovog. Sledeći put neću izostaviti orahe, jer će baš oni dati krckavost ovim keksićima. S obzirom da u njih ne ide puter, niti margarin, već suncokretovo ulje,oni su mekani i time više podsećaju na male, tanke kolačiće nego na keks. Ništa zato, veoma su ukusni, mirisni i nadasve zdravi. Moj muž koji inače mrzi ovsene pahuljice se jedva suzdržao da ih ne pojede sve sam. Punih ustiju je izrazio svoje odušveljenje,iako zna da strašno mrzim kada neko priča i jede istovremeno. Opet skrećem sa teme.
Šta je lepše od mirisa meda i cimeta u hladnoj, kišnoj večeri?Recept zahteva još rada na njemu.Možda je dobro pokušati deo masnoće zameniti margarinom ne bi li se postigla željena krckavost. Za sada su i ovako neodoljivi. Zlatnu trakicu sam kupila sa ciljem da keksiće ovako uvezane poklanjam dragim osobama. Danas ih poklanjam vama, doduše putem fotografije i recepta, ali od srca.


Recept za keksiće od ovsenih pahuljice adaptiran iz knjige "The Kind Diet".

Sastojci:
- 1 šolja ovsenih pahuljica
- 1 šolja brašna
- šolje žutog šećera
- 2 kašičice praška za pecivo
- 1 kašičica sode bikarbone
- ¼ kašičice soli
- šolje meda
- ½ šolje suncokretovog ulja (može i maslinovo)
- 1 kašičica ekstrakta vanile
- 1 kašičica mlevenog cimeta
- ¼ šolje seckanog sušenog voća kao što su suvo grožđe (ne seckati) ili suve šljive

Postupak:

- Zagrejte rernu na 180°C. Obložite pleh papirom za pečenje.
- Pomešajte ovsene pahuljice, brašno, šećer, cimet, prašak za pecivo, sodu bikarbonu i so u velikoj posudi. U odvojenoj posudi pomešajte med, ulje i ekstrakt vanile. Dodajte vlažne sastojke suvim i mešajte dok se ne sjedine. Dodajte sušeno voće.
- Rukama uzmite smesu (otprilike jednu supenu kašiku) i oblikujte loptice. Ređajte ih u pripremljen preh i blago ih pritisnite ne bi li se izravnjale. Pecite 8-12 minuta dok ne porumene. Kada se ispeku i prohlade vadite ih pažljivo špatulom.

Takođe možete umesto sušenog voća upotrebiti seckanu čokoladu.

Saturday 3 December 2011

Da li ste i vi član nekog tajnog društva?

Ja jesam. Oduvek sam želela da budem, još od kada sam pročitala knjigu "Božanstvene tajne Ya-Ya sestrinstva".

Dobro, ovo naše i nije baš toliiiiiiiko tajno. Ustvari, bilo je, a pošto imamo dugačak jezik sada svi znaju za njega. Ne mogu da odolim. Društvo za sada ima 3 člana. Sakupljamo se svake nedelje ispod šatora sklepanog od razapetog ćebeta i četiri stolice. Mi ga zamišljamo ovako

i onda nam je odmah sve lepše. Prvobitno je i tata bio deo društva, ali jednoglasno smo se složile da ga moramo razrešiti članstva, jer ima isuviše veliki stomak, pa ne može stati ispod šatora. Zato on sada tri puta nedeljno ide na stadion i trči- i to sve samo zato što očajno želi da ponovo postane član našeg tajnog društva "Obojeno♥".

Susreti se održavaju na velikim šarenim jastucima pod mističnom, vilinskom svetlošću koja emituje energiju duginih boja. (ustvari to je obična lampa na baterije sa svetlucavim vlaknima koju smo kupili u "Lidl-u".)

Osim što jedemo pomfrit sa kečapom, mi pričamo priče (uglavnom ih ja "na licu mesta" izmišljam kao npr. onu u kojoj mala devojčica svojim sutlijašem spašava selo od večite tuge i propasti. Ne pitajte!), čitamo bajke, slažemo kockice i cerekamo se, ponekad vodimo i ozbiljne razgovore. Vidite, tu, u tom magičnom šatoru svako može da kaže šta misli i oseća, bez osuđivanja i grdnje. Može da se požali i iskreno izrazi svoje negodovanje ili neslaganje.

Svakako, tu su i uslovi! Pa, kakvo bi to tajno društvo bilo kada ne bi postojala pravila?!

~ Član društva "Obojeno ♥" ne sme da gleda seriju "Patty". (Naime, to je popularna tinejdžerska sapunska opera koju gledaju i vrlo male devojčice (čak i njihove mame!) na koju je moja starija ćerka užasno "alergična". Logično, ovo je njen predložen i usvojen predlog/uslov za članstvo i sasvim sigurno je imala na umu određenu devojčicu iz škole koja joj posebno ide na živce).

~ Član mora da savlada veštinu piškanja u noši, a za kakanje se može progledati kroz prste.

~ Član mora da voli: picu,

sladoled,

voće,

kokice,

slane perece,


kolačiće sa kokosom,

čokoladno mleko,

"Shakespears sisters",



"Benovo i Holino malo kraljevstvo",


"Anđelu Anakondu",

kompjutere,

Add Image karaoke,


ples uz "Just Dance 2",




Bolivud filmove,





i
trčanje.

U toku okupljanja nije dozvoljeno:

  • svađati se,
  • udarati,
  • vikati
  • biti neljubazan.


Ha! Mislite da ispunjavate uslove za ulazak u naše tajno društvo (zloban smeh u pozadini)? Postoji još jedna caka! Eeeee, nije sve ovo tako lako. Tu je i...inicijacija! Ona se sastoji iz niza vrlo teških izazova koje mogu završiti samo oni koju su duboko motivisani i obdareni vrhunskim veštinama. Naime, potencijalni član mora:

~ da u roku od 60 sekundi očisti tri mandarine istovremeo pevušeći (dva puta) uvodnu pesmu iz "Anđele Anakonde". Ukoliko nije sezona mandarina, onda mora u roku od 60 sekundi da pojede pet slanih pereca i to istovremeno skakutajući na jednoj nozi. Mlađi od tri godine su oslobođeni ovog izazova. Dovoljno je da pojedu perece i da ne pokušavaju sami da očiste mandarine.

~ da odigra celu rutinu tj. koreografiju iz gornje navedenog "Just Dance 2" uz pesmu "Kung-fu fighting". Mlađima od tri godine je dozvoljena slobodna koreografija, a onima sa zdravstvenim problemima (srce, zglobovi) mogu sedeći da je odigraju što će im znatno smanjiti ukupan zbir bodova.

~ da ispriča mnogo smešan vic, priču, anegdotu, lični doživljaj. Mlađima od tri godine je dozvoljeno pravljenje grimasa, a svi oni kojima nedostaje gen "glupiranja", "kreveljenja", "blesavljenja" i svih ostalih "-enja" i "-anja" mogu odmah da odustanu od inicijacije. Verovatnoća da budu primljeni je veoma mala. Bolje reći- nepostojeća.

i poslednji izazov je:


~ okrenuti nepoznati broj iz imenika i osobi koja se javi reći : "Želim da vam današnji dan bude najlepši dan ikada!", spustiti slušalicu, vrištati i smejati se do mile volje.


Nije lako postati član tajnog društva "Obojeno ♥", zar ne? Pa, lepo sam vam rekla. Možda je najbolje da sami napravite vaše društvo i odredite svoja pravila. Nas tri smo za sada sasvim srećne u našem društvu ispod šatora pod svetlošću jeftine lampe na baterije...ovaj, pod vilinskom svetlošću duginih boja. A, da! Još nešto- nemojte da nam ukradete ime! Naziv je zaštićen autorskim pravima. Copyright karma postoji! Šalim se...možete ga pozajmiti, ali samo ako ispunite dva uslova: obećajte da će se vaša deca ludo zabavljati i da ćete podeliti vaše kokice sa nama...

(photos pinterest and μυρίζει γλυκιά μανούλα)

Friday 2 December 2011

Melomakarona- grčki medenjaci (posni)


Nekada davno, postojao je jedan blog. Zvao se Sugar Glazed Fairy Tales (šećerom glazirane bajke). Krenula sam da ga pišem u zimu 2009. godine dok sam bila trudna sa mojom mlađom ćerkicom. To su bila divna vremena; kao pčelica sam zujala po ceo dan, kuvala, mesila kolače, hranila sve i svakoga, dekorisala stan, menjala zavese, prostirke, svijala gnezdo i pripremala se za veliki dan. Blog je pao u zaborav, najviše zbog moje nemarnosti, zbog dolaska bebe i malo vremena za čeprkanje po kuhinji.
Pre neki dan mi je drugarica zatražila proveren recept za grčke medenjake- melomakarona koji su neizostavna poslastica u Grčkoj u predbožićnom periodu. Svaka kuća ih ima i gde god otišli domaćica će vas ponuditi njima i gurabijama (kurabjedes). Danas se setih mog zaboravljenog bloga sa receptom i priče koja me je podsetila na jedno lepo, bezbrižno i spokojno vreme:

To veče je bilo magično, svaki ugao kuće je ispunjavao začinjeni, topli miris medenjaka, negde u pozadini se osećala pomorandža koja kao da je želela da ublaži slatkoću i mednu silinu. Dok sam utapala pečene kolačiće u sirup menjali su boju, postajali tamniji i aromatičniji, upijali su tu čarobnu tečnost i harmonija je postignuta. Magija je upotpunjena seckanim orasima posutim preko medenjaka koji su bili spremni da ponosno paradiraju na stolu i čekaju isprobavanje koje je odmah usledilo. Kako im odoleti?Nemoguće.

Recept za medenjake


Za testo:

oko 9 šolja za čaj brašna
1 šolja šećera
3 šolje maslinovog ulja
2 kafene kašičice praška za pecivo
1 kafena kašičica sode bikarbone
1/2 supene kašike mlevenog karanfilića
1/2 supene kašike mlevenog cimeta
rendana kora od cele pomorandže
šolja isceđenog soka od pomorandže

Za sirup:

1/2 isceđenog soka od limuna
4 šolja šećera
2 šolje meda
4 šolja vode


Postupak: Pomešati brašno sa praškom za pecivo. U drugom sudu razmutiti sodu bikarbonu u sok od pomorandže, dodati šećer, mešati da se delimično istopi šećer, dodati ulje, promešati, dodati karanfilić, cimet i rendanu koru od pomorandže, promešati sve zajedno. Sada dodajemo brašno malo po malo, možda neće trebati da iskoristite celu količinu brašna, dodajemo ga sve do trenutka kada tečnost upije brašno i testo postane veoma meko. Tajna u dobrim medenjacima je da se testo NE SME INTENZIVNO MESITI, jer inače postaju tvrdi i neće dobro upiti sirup. Znači, testo mora biti veoma mekano, ali dovoljno tvrdo da se oblikuje u željeni oblik. Tepsiju za pečenje obližiti papirom za pečenje, a svaki medenjak tu i tamo nežno probosti viljuškom. To se čini da kasnije sirup prodre u unutrašnjost medenjaka i postanu sočni i mekani.
Peći na temperaturi od 160-170
°C , oko 25 minuta dok ne dobiju rumenu boju. Nemojte ih prepeći! Izvaditi iz rerne i ostaviti ih da se potpuno ohlade.
Pomešajte sve sastojke za sirup u šerpicu i kuvajte ga nekoliko minuta. Smanjiti vatru, ne sklanjati šerpicu sa sirupom sa ringle, ali paziti da sirup ne vrije, već samo da se održava toplim, ubacujte pečene kolačiće u isti. U zavisnosti od veličine šerpe, ubacujte po 5-6 kolačića. Ostavite ih u sirupu sa jedne strane oko 2-3 minuta, zatim ih okrenite i ponovite postupak naredna 2-3 minuta. Na taj način medenjaci upiju dovoljno sirupa da bi bili mekani. Naravno, ako želite da spolja budu mekani, a iznutra krckaviji, ostavite kolačiće oko 1-1,5 min. u sirupu sa obe strane.
Vaditi medenjake kašikom sa rupicama u veliki tanjir i svaki posuti, dok su vrući, seckanim orasima.

Obećavam da će vas miris i ukus ovih medenjaka potpuno osvojiti, ali PAZITE- možete steći zavisnost od njih!



(photo from pinterest and sugarglazedfairytales)

Thursday 1 December 2011

Današnja inspiracija- Švedska

Oduvek sam imala čudnu fascinaciju dalekim, hladnim i severnim zemljama. Možda je to zbog toga što sam nekako umislila da bi boravak u takvom okruženju smirio i zaledio moju uzavrelu i nervoznu slovensku krv. Kakva ironija! Živim u jednoj od najsunčanijih i najtoplijih zemalja u Evropi, ljudi mi bukvalno zavide na uživanju na suncu i pogledu na drveće pomorandži, a ja sanjam o ledom okovanim belim ulicama i hladnom, uzdržanom temperamentu Skandinavaca.

(Stereotipi su pomalo bezveze, zar ne?) Drama, sklonost ka galami i večiti sarkazam Grka čini mi se da mi ne prijaju, iako su mi sunce i toplota ove zemlje ugrejali dušu i učinili me srećnijom. Ipak, to me ne sprečava da često uživam u raznim vizuelnim đakonijama koje me inspirišu da sanjarim u ...skandinavskom stilu:

Moja skandinavska bajka se odigrava u crvenoj seoskoj kući sa belim prozorima. Zimi se sa njih pruža pogled na utaban i gust sneg,

a leti je ona okružena visokom zelenom travom, gustim krošnjama i divljim cvećem. Iza dvorišta i male poljane stoji jezero, duboko i hladno.

Dok se u daljini čuju veseli glasovi dece na obližnjem jezercetu, u rerni se peku mali, švedski hlebčići spremni za debeli sloj krem-sira i tanki list dimljenog lososa.


Na šporetu se krčkaju švedske ćufte u belom sosu zamirisane muškatnim oraščićem. To je za ručak.



Zidovi su prepuni ukrasnim tanjirima sa folklornim motivima,

tu je i "Mora" sat koji glasno podseća na prolaznost života,


krevet sa drvenom klupom, udobnim i nežno plavim jastucima, pogled na jezero i drveće.



Nosimo šarene kreacije Gudrun Sjödéns,

(Foto www.gudrunsjoden.com source Kurbits)

pijemo Söderblandning, vrelu mešavinu crnog čaja, tropskog voća i cveća iz veselih švedskih šoljica,


koje "razbijaju" melanholiju još jednog filma Ingmara Bergmana čiju poruku ne možemo shvatiti.


Kome treba avion, voz ili autobus!? Putujem i ovako, putem slika, filma, reči i ukusa. Svet mi je na dlanu: u tren oka sam bliža Vikinzima, sada sam na Božićnom vašaru u Stokholmu, sutra ću na pecanje u Norrbotten-u, a možda skoknem i do Göteborg muzeja. Evo je Liv Ullmann! Gleda me smrknuto i izgovara svoje čuvene reči iz "Jesenje sonate":
"Majka i ćerka-kakva užasna kombinacija emocija, konfuzije i destrukcije. Sve je moguće i sve će biti učinjeno u ime ljubavi i brige. Ćerka će naslediti povrede majke. Ćerka će patiti za neuspeh majke. Nesreća majke biće nesreća ćerke. To je kao da pupčana vrpca nikada nije prekinuta."
Ovo je baš depresivno. Uostalom, uvek će tu biti IKEA. Tamo je sve savršeno. I Švedsko.


(photos from pinterest)


LinkWithin

Related Posts with Thumbnails