Tuesday 22 February 2011

Prva kafa

(photo by Jane Linders)
Velike ljubavi se nikada ne zaboravljaju, kao ni sve ono vezano za njih. Postoji jedna strast, crna i vrela, koja me nije napustila, izdala i razočarala ni jednom do sada- kafa.
Ona je oduvek bila prisutna u mom životu. U detinjstvu je to uglavnom bio vid društvenog rituala između mame, tetke, rođaki, komšika, prijateljica. Uz nju su se prolivale suze, otvarale duše, neobavezno ćaskalo, pućkale cigare, ogovaralo i "pljuvalo" po familiji i komšijama. Kafa je bila prilika da se napravi pauza tokom velikog čišćenja, pravljenja ajvara, spremanja ispita. Moj prvi kontakt sa kafom je bilo ono, svima poznato, mešanje mleka i dve- tri kašičice tek skuvane kafe u maloj šoljici, sa sve tacnicom i mestom za stolom među odraslima. Ja bih uzela Bic žutu hemijsku olovku, glumila da pušim i osećala se "kao velika". Svaki srk te blede, tople tečnosti je bio moj novi ulazak u tajanstveni i zanimljivi svet odraslih. Zašto se toliko žurimo kada smo mali? To mi nikada neće biti jasno...Nema ničeg zanimljivog u tom svetu.

Mi žene imamo sklonost ka tome da pamtimo sve ono što smo prvi put doživele ili uradile: prvi poljubac, prvi brushalter, prva cigareta, prva ljubav, prvi sex, prvi odlazak na more sa dragim, prvi dan škole, fakulteta. Ja čak pamtim i moju prvu, pravu, odraslu kafu, bez mleka i ostalih detinjarija. Možda je to nekima glupo, ali sve vezano za taj trenutak je obeležilo, čini mi se, poslednje dane bezbrižnosti i detinjstva.
Svaka zima je za moje roditelje bila noćna mora, stalna borba sa dosadnim bronhitisom koji bi se naredne zime vraćao, mučio me nesnosnim kašljem sa obaveznim izostancima iz škole, neprospavanim noćima, odvratnim čajevima od luka i mlekom sa pregorenim šećerom. Da bi vam dočarala moja stanja reći ću vam da me je tata u šali tada nazivao "tuberkuloznom". Čudan smisao za humor, zar ne? Naime, jedan doktor je predlagao Soko Banju i inhaliranje, drugi planinu i šetnje po svežem i čistom vazduhu, a treći, Bog ga blagoslovio, odlazak na more i dugosatne, uporne šetnje, ujutru i predveče, tik uz more. Tako smo ja i moja majka, u narednih 5 godina, bile stalni gosti prelepe Opatije, o kojoj i dan danas sanjam i koju želim ponovo da obiđem. Iz godine u godinu meni je bilo sve bolje i bolje, jačala sam, ozdravljivala polako i bronhitis se nikada više nije vratio, da kucnem na drvo.

Imala sam negde oko 13 godina. Posle celonoćnog putovanja do Opatije, stigle smo, ja i moja mama, u hotel rano izjutra. Imale smo divnu sobu sa pogledom na more, čamce i jahte. Sećam se zvuka galebova, lupkanja barki jedne o drugu, tiho zapljuskivanje talasa o njih, slani, mirisni vazduh, zov pržene ribe i lignji iz kuhinje.
Kao prava Piroćanka, mama je ponela ono kuvalo za kafu na struju (moj otac joj je jedno 100 puta naglasio da NE SME da meša kafu gvozdenom kašičicom) . Ponela je dve šoljice od njenog omiljenog servisa za belu kafu, šećer, tutto completo- organizovana kao i uvek. Taj gen sam nasledila i ja od nje. Bile smo strašno umorne, ali uzbuđene i srećne.
"Mislim da sada možeš da popiješ jednu kafu sa mnom. Posle ćemo u šetnju, da ne gubimo vreme." (photo by Rosa Blu)
Pratila sam njene pokrete: sipala je vodu u ružno kuvalo, umešala šećer i mlevena, crna zrnca, pažljivo i smireno. Lebdeo je neodoljivi miris kroz sobu, onaj koji mami i budi nestrpljivost. Sipala je kafu u tankom mlazu u velike, bele šolje sa žutim cvetićima. Smestile smo se na terasi sa pogledom na more i šetalište. Prvi put sam okusila gusti kajmak koji je ispod sebe krio ukus crne boje, jaku aromu koja mi je milovala nepce. Kafein je tekao kroz moje vene, otvarao oči, budio telo i bistrio um. Sećam se samo da mi nikada ništa u životu nije tako prijalo: "Kako je lepa ova kafa...", smeškajući se govorila sam majci. Složila se sanjivo posmatrajući prolaznike koji su već tiho šetali i uživali u primorskom suncu. Mislim da nije bilo ničega u budućnosti što je moglo nadmašiti taj osećaj. Savršenstvo trenutka, gorčiljavi ukus, vrele, turske kafe, tu, na tom mestu, uz galebove i slani miomiris, sa mojom majkom, za koju se ne sećam da je ikada bila lepša i srećnija. To je bila moja prva kafa...ikada. Svi mi imamo one trenutke kada nam se učini da su sve kockice na broju i na svom mestu, da je ceo univerzum u savršenom skladu. Vi tada osećate da ste deo te slagalice, da ste jedno sa celim svetom, da je sve lepo, savršeno. Znate, itekako znate da neće biti tako zauvek, da će taj trenutak biti veoma kratak, ali vredan potpunog prepuštanja. To je bio moj momenat.
Najslađi. Ne mogu naći bolju reč da ga opišem.
Godinama se prepričavao taj "doživljaj". I mojoj majci, iako nije bila prva, je to bila najlepša kafa koju je ikada popila. Ne znam da li je kriv ambijent, lepota okoline, saznanje da rastem i da ćemo ja i moja majka deliti još puno priča, jutra i popodneva uz kafu. Nije ni bitno. Činjenica je da pamtimo taj naizgled beznačajan događaj. Ovo mi je jedna od najdražih uspomena, koja još jednom dokazuje da su najlepši i najsrećniji trenutci u životu vezani za sitna zadovoljstva i ljude koje volimo.

Prošlo je dosta godina od tada dok nisam krenula da budem prava, regularna ispijačica kafe, ali ona prva je još uvek neprevaziđeni užitak. Sada je kafa potreba i neophodnost rano izjutra, način da se probudim i uključim u život i dnevne obaveze. Uglavnom je pijem sama, s nogu ili za kompjuterom, u prolazu je srknem dok menjam pelene, kuvam, hranim decu, čistim i kada kradem malo vremena za pisanje. Pijem tu jutarnju kafu ceo dan; šolja je čas na stolu, čas u kuhinji, pa na dasci za peglanje, tu je, uz mene, ne napušta me, svaki gutljaj je zadovoljstvo, nešto moje, samo moje.
I dan danas najomiljenije pitanje koje neko može da mi postavi je: "Hoćemo li da pijemo kafu?" Pa, hoćemo li? Kakvu vi pijete?

Monday 21 February 2011

Opet sanjivo (ovoga puta samo sa slikama)

Ništa nas ne može tako regenerisati i osvežiti kao spavanje. Svaki problem se već sledećeg jutra čini manjim. Neko je rekao da je najbolji most koji povezuje očaj sa nadom upravo dobar san. Spavanje je najlepše gubljenje vremena.

Uspavana lepotica i njen stogodišnji san

M.M.

Audrey Hepburn "Doručak kod Tifanija"

Brigitte Bardot

Le Fabuleux Destin d'Amélie Poulain

Spavanje sa stilom...Dita von Teese za Moschino sleeping mask

Nežno, mirno i slatko spavanje

Sleeping fairy

Friedrich von Amerling - Princess Marie Franziska

Sleeping Putto by Leon Jean Bazile Perrault


I ostavljam najbolje za kraj
Sweet dreams.....

Sunday 20 February 2011

Sanjivo...

Pre nego da krenete da čitate tekst, molim vas pritisnite na video/pesmu dole.Slušajte i uživajte.

Uvek sanjam i često razmišljam o tome. Nokturalni filmovi moje podsvesti su nešto pod čijim utiskom mogu biti danima. Nauka kaže da svi sanjamo, ali od trenutka kada se probudimo, neki od nas se više ne sećaju svojih snova. O čemu vi sanjate? Kakve slike vidite u vašim snovima?
Ja često sanjam vodu, naročito more, plivam u njemu, sanjam prostranstva, plaže, gradove koje bih volela da vidim ili mesta koja sam već posetila, samo, kao da nisu to ta mesta, nego neka druga, ali pod tim imenom. Čudno. U snovima pevam, uglavnom se smejem, kuvam, mirišem parfeme u najogromantnijim bočicama, žurim na neke avione, vozove i uvek sam lepa. Nije to narcisoidno, ne, nije, mislim da mi snovi govore da sam dobro, napokon dobro, ovde gde sam sada i da me čeka još mnogo što šta. Bilo je krajnje vreme...
Juče sam čula nešto što me je nateralo da se bukvalno naježim i stresem: snovi nam se čine stvarnima kada smo u njima, ali samo onda kada se probudimo mi shvatamo da je nešto u njima bilo čudno. To bi značilo da kada se ne bi dugo ili nikada budili, mi bi nastavljali da živimo u svetu naše podsvesti neznajući da taj svet nije stvaran.
A, šta je ustvari stvarno? Kineski filozof, Zhuangzi, probudivši se iz sna je napisao ono čuveno: "Sada ne znam da li sam ja tada bio čovek koji je sanjao da je leptir ili jesam li možda sada leptir koji sanja da je čovek?"

Po nekima, voda simbolizuje podsvest, spremnost da se preispituju instiniktivni i intuitivni aspekti ličnosti. Ja verujem mojoj podsvesti i verujem u snove. Oni me uvek nateraju na razmišljanje i na pokušaj da odgonetnem šta mi oni govore. Ne, ne mislim na predskazanja i "čitanje" budućnosti, to je za mene obično "ćiribu-ćiriba", već mislim da mi slike koje vidim u snovima simbolično pričaju priču moje podsvesti.
Poslednjih nedelja, iako veoma zauzeta, zaokupljena fizički decom i njihovim potrebama, sam jako obuzeta nekim mislima, introspekciji i pitanjima. Posle jednog razgovora sa drugaricom koju sam savetovala da zađe duboko u sebe i pronađe pitanja na odgovore koja je muče, sanjala sam divan, ali čudan san. On me još uvek "drži", osećam i dalje taj prelepi ambijent, atmosferu, čudan spokoj, očaranost stvarima i ljudima iz sna, iako je prošlo dosta vremena od tada....volela bih da me taj osećaj nikada ne napusti.

Našla sam se u prelepoj, maloj kući pored mora. Ona je bila puna divnih, starinskih predmeta i antike naređanih svuda po kući, imala je i malu, ali šarmantnu kuhinju sa raskošnim mirisima, ali najlepši je bio pogled. Iz dnevne sobe se izlazilo pravo na plažu posutu belim peskom i to kroz velika staklena širom otvorena vrata. Bilo je tu puno ljudi, lepo obučenih, srećnih, nasmejanih i zadovoljnih. Dece, bilo je i dece i njihove graje i igre. Vlasnica kuće mi je "kao" bila bliska, jedna eleganta gospođa u svojim šestedesetim. U stvarnom životu, ne poznajem ni jednu takvu osobu. U snu mi je veoma draga, čak i osećam ljubav prema njoj. Stalno sam joj ponavljala koliko volim njenu kuću, kako sam sretna u njoj, a one se zagonetno smeškala, sva blistava, srećna i vesela. Čitala sam joj um; njene oči i vragolast osmeh su mi govorili: " Jednoga dana ova kuća biće tvoja...."
Opijena lepotom, vrelinom letnjeg dana i mirisom lanenih, belih haljina ušla sam u more i plivala, ali samo u plićaku, gotovo da sam više hodala nego plivala. Ponovo sam se našla u kući, šetala po njoj, istraživala; svuda je bilo prelepog, starog nameštaja, lampi, knjiga, ploča, sitnica koje su bile vredne i sa ukusom izabrane. Osećala sam da tu pripadam. Onda sam pogledala kroz ona otvorena, staklena vrata na more; bilo je toliko spokojno i plavo, da sam osetila neverovatan mir. Pomislila sam:" Ali, ona je tako blizu mora, šta ako se dignu talase i progutaju je?" Odmahnula sam rukom sa sigurnošću da se tako nešto neće desiti i ponovo se vratila svojoj sreći i uživanju u lepotama kuće.
Već nedeljama razmišljam o tom snu i pokušavam da shvatim njegovo značenje. Hoću li nekada imati kuću pored mora prepunu zanimljivih i vrednih predmeta? Jesam li ta nasmejana i elegantna gospođa ja kroz jedno 30 godina? Mislim da simbolizuje težnju ka bogatim unutrašnjim životom, inspiracijom i lepotom, otud knjige, slike, lepi predmeti. Kuća iz snova, koja i JESTE kuća o kojoj sanjam na javi, je simbol stabilnosti i moje težnje ka materijalnoj i duhovnoj sigurnosti i snazi. Ona lepa gospođa sa martinijem u ruci je sve ono što ja želim biti: stabilna, nasmejana, sigurna, kreativna, bogata iskustvom, okružena ljubavlju i decom. A, more koga sam se na trenutak uplašila su svi oni strahovi kojih se moram osloboditi ako želim da moju "kuću" ne progutaju talasi i nestane zauvek. Kuća je krajnji cilj, stanje moje duše, intelekta i srca. Hm, ako uz sve to budem imala i stvarnu kućicu na plaži sa belim peskom, ne bi mi uopšte smetalo!

Tako lep san, tako stvaran, jedan od onih iz kojih ne želite nikada da se probudite, lepo je sanjati, divno je kada je sve sanjivo, protkano snevanjem, sanjarenjem, buđenjem, pa opet sanjanjem, dok ne stignemo do cilja, dok ne ostvarimo san.

~Čovek je genije kada sanja~
Akira Kurosawa

Saturday 19 February 2011

Nedelja u slikama, ukusima, rečima i mirisima

Šućmurasta i oblačna nedelja sa povremenom kišom i suzama, meteorološki i psihički. Dosadila mi je zima, neću više da mi bude hladno, žudim za suncem, za žutim, roze i narandžastim, za izlascima u prirodu, za širom otvorenim prozorima, za slušanjem buke sa ulice...Pokušala sam da prizovem proleće, na ovaj ili onaj način. Nije mi uspelo, danas je još hladniji dan, sa glupim i dosadnim vetrom, kišom koja je lupala celu noć o prozore i krov, ali ne predajem se, neće me pobediti tamo neka zima, no sir!

~ Da je proleće blizu, znam, osećam. Po čemu? Tako što me hvata "manija sređivanja gnezda". Pomeram nameštaj, razmišljam o novim prostirkama, zavesama, stolnjacima, pokrivačima. Želim da moje kristalne vaze napunim cvećem i to onim što raskošnijim i mirišljavim. Zar ovaj buket nije divan?(photo from the bottom of the ironing basket)

Uzdahnula sam hiljadu puta gledajući ga....

~ O, da, znam da je blizu, jer želim, oooo, kako želim ove čarape...i haljinu!

(photo by Nicole Bentley)

~ Definitvno sam sama sebi potvrdila da mrzim mobilne telefone. Sećate se vremena kada ste mogli biti bilo gde, bilo kada, a niko, baš niko nije mogao da vas nađe niti da zna gde ste? Ne shvatajte me pogrešno, svakako nisam mislila na zloupotebu te slobode i njeno korišćenje u nemoralne svrhe, već o o onim momentima kada smo mogli biti privremeno izgubljeni, sami, nedostupni svima. Zatvarali bi vrata za nama, iskoračili bismo na ulicu, slobodni, bez telefona u džepu. I sada, mada veoma retko, kada mogu priuštiti sebi šetnju u samoći, bez kolica i nekoga da držim sa ruku i vičem, ostavim mobilni telefon kod kuće (kao "ups zaboravila sam ga!") i osećam potpunu slobodu, laka sam, neopterećena i lutam, baš lutam tih nekih pola sata, koja se čine kao prelepa večnost....probajte i vi...

~ Znate o čemu već dugo razmišljam? Malo je glupavo, nemojte da se smejete, pleeeeaaaaaase. Na to me je odavno inspirisala Alisa u zemlji čuda. Uzgred, jeste li gledali film? I mi odrasli volimo bajke! Volela bih da organizujem pravu, pravcatu čajanku! Napravila bih pozivnice i poslala ih mojim prijateljicama i komšikama. U međuvremenu bih kupila razne vrste čajeva, lepe šolje sa cvetićima, slatke, male tanjiriće, salvete, svećice i još neke sitnice. Namesila bih kolače, keksiće, napravila one male, sitne sendviče od belog i mekanog tost-hleba sa raznim namazima, šunkicama, krastavčićima. Sve bih lepo naređala po interesantnim tanjirima na romantičnom, izveženom stolnjaku. Komšike i drugarice bi povele svoje male i velike ćerke, bila bi to prava žurka-čajanka, smejale bi se, pričale, tračarile po malo (malo, malecko). Da, da! To bi bila odlična rođendanska only-girls zabava! Skiiiiiiiičim na samu pomisao koliko bi to bilo bajno!!!!

(photos from the bridal bar)

~ Devojčice u romantičnim haljinicama- ne postoji ništa dražesnije od toga! Da moje malene nisu tolike muškarače i da ne vole skejtere, tetovaže i kung-fu, istopila bih se kada bih ih videla u ovome
i ovome


i ovome


Beznadežno sam zaljubljena u ove haljinice? Da li mogu ja da ih nosim? Mogu? Mogu? Jel' tako da mogu?

(photos from
i love gorgeous)


~ Sanjajući toplo vreme, sunce i žuto, neodoljivo sam želela da mirišem upravo tako- žuto, limunasto, sunčano. Izvukla sam moj mali Eau d' Hadrien od Anick Goutal, dobila infuziju energije, ispomerala nameštaj, pevala "In the Sun" i napokon napravila kolač od jogurta sa prelivom od limuna. Ne, nisam više zavisnik od parfema, ne kupujem ih, nisam opsednuta, još uvek sam verna mom najdražem Beautiful parfemu, ali postoje dani kada jednostavno tražim i žudim za nečim drugim, za onim što će me uvesti u određeno raspoloženje, prizvati neke emocije i sećanja. Ko voli parfeme, razumeće.

(photo from Annick Goutal)

Imajte divan, najdivniji vikend! Vi i samo vi ga možete učiniti takvim!

Tuesday 15 February 2011

Recept, citat i razlog za slavlje

"Dragi, imaš zadatak da na povratku kući doneseš najbolje belo vino koje nađeš!", poslala sam mu juče sms,"danas slavimo". Odgovor, uvek kratak i jasan: "OK". Posle fijaska za Dan ljubavi (ne pitajte, samo ću reći da mi zvezde nisu bile naklonjene) za koji sam uglavnom ja sama kriva, juče sam rešila da se bolje osećam i učinim sve da se iskupim za ružno proveden dan. Prezirem taj glupi sekularni praznik. Verovatno je zbog toga prošao nekako neprimetno, u nekoj žurbi, u poslovima, nervozi (sa jednim prijatnim iznenađenjem). Ako ste doneli odluku da dan provedete samosažaljevajući se, ljuteći se i tako što ćete biti nervozni i umorni, najverovatnije će te upropastiti i drugima raspoloženje. To vam sve govori.
"A, šta slavimo?", pitao je otvarajući i sipajući vino u visoke čaše, "Hoću da se iskupim za juče. Eto, zaslužio si" . Dok sam prelivala pečurke slatkom pavlakom, videla sam njegov razvučeni osmeh...nešto je pevušio...i vrteo se nestrpljivo oko šporeta.
Sve je u rešenosti, tajna je je u tome da treba jednostavno odlučiti: danas će biti drugačije. Čemu ovaj lični, romantični uvod? Well, iza svega ovoga stoji moja želja da podelim sa vama jedan recept. Gle, iznenađenja! Opet hrana!

~ Od trenutka kada sam servirala mojim ljubljenima Supremes de Volaille aux Champignons krenulo je ispuštanje čudnih zvukova; mmmmm,aaaaaa, oooooo...Naziv zvuči kranje glamurozno i très gourmet, zar ne? Bolje zvuči i teže se izgovara od Pileće grudi sa pečurkama i slatkom pavlakom. Ovo je jelo ljubavi: kremasto, svilenaksto, raskošno i meko. Nećete zažaliti....(photo Sugar & Spice by Celeste)
Supremes de Volaille aux Champignons

Izvor : Mastering the Art of French Cooking, Vol. I by Julia Child, Louisette Bertholle and Simone Beck (Knopf, 1961)

Sastojci:
4 pileće grudi isečene na veće komade
1/2 kašičice soka od limuna
1/4 kašičice soli
biber
5 kašika maslaca (nemojte slučajno da mi koristite margarin, neće biti tako lepo)
1 mladi luk ili jedan manji crni luk sitno iseckan
oko 150 grama svežih šampinjona isečenih na uzdužne komade

Za sos:
1/4 šolje kipuće vode + manje od pola goveđe ili pileće Knorr kockice
1/4 šolje suvog belog vina ili vermuta
1 šolja tečne, slatke pavlake
so i biber
2 kašike sitno seckanog, svežeg peršuna

Ja sam postupak znatno pojednostavila:

Potrebna vam je veća šerpa sa poklopcem. Zagrejte u njoj 2 kašike maslaca. Za to vreme istrljajte meso solju, biberom i stavite ga u šerpu. Brzo izmešajte tako da svako parče bude pokriveno i "umiveno" maslacem, smanjite vatru i poklopite dobro šerpu. Bez mešanja, ostavite meso da se dinsta jedno 20-ak minuta. Kada bude gotovo, izvadite ga na tanjir i ostavite na stranu. U istu šerpu dodajte 3 kašike putera i propržite luk, dodajte pečurke i dinstaj ih oko 6 minuta, dodajte supu (voda + kockica), vino i kuvajte dok tečnost ne počne da liči pomalo na sirup, neće za to trebati više od 5 minuta, dodajte slatku pavlaku i prokuvajte još jedno 2-3 minuta, dok se sos pomalo ne zgusne. Probajte i dodajte so, biber i malo soka od ceđenog limuna po želji. Ubacite meso i tečnost koje je ispustilo na tanjiru u gotovi, beli sos. Pospite seckanim peršunom i...uživajte. Ja sam služila uz običan, kuvani pirinač, ali kladim se da ide bajno uz neku testeninu.

~ Citat dana~




~ Uživajte i slavite...svaki novi dan je dovoljan razlog da se smešite~
(photo by we♥it)

Saturday 12 February 2011

Nedelja u slikama, ukusima, rečima i mirisima

Želim da zaboravim nedelju iza mene. Taman ozdravi jedno dete, razboli se drugo. Znate onu "jednačinu": bolesno i cmizdravo dete + PMS = mama koja ujeda! Ne bukvalno, ali hajde da vam dočaram količinu šarma i lepote koju sam širila oko sebe....paaaa, puno sam vikala, plakala, jela, smejala se, pa opet vikala, plakala, jela, smejala se i tako u krug. O, da i malo spavala! Divota!
Hvala Bogu, kažem ja još jednom, na tehnološkim dostignućima koja nam omogućavaju automatizovano sanjarenje i bežanje od stvarnosti putem filma, muzike, pisane reči.

~Ako čitate moj blog, verovatno ste pročitali jedno 234432 puta kako kada sam pod stresom volim da mesim kolače. Well, ove nedelje nisam umesila ni jedan, planirala sam, htela sam, žudela sam da umočim drvenu kašiku u smešu od jaja, šećera i brašna, ali verovatno je umor prevladao i pobedio stres. E, vidite, kada nemam snage za mešenje kolača, ja volim da gledam druge kako to rade umesto mene. To me smiri, pruža mi iluziju da je sve u redu, da je svet jedno lepo, mirišljavo i ukusno mesto. Opet sam gledala film "Julie & Julia", ok, samo drugi put... film o dve žene koje je spasilo...kuvanje, nešto sa čim se mogu poistovetiti. Zamlaćivala sam se i sama (jedno 5 minuta) idejom koju je glavna junakinja sprovela u delo, ali ja jednostavno nisam sigurna u svoju istrajnost i upornost. Mmmmmm, u filmu ima mnogo kuvanja, tone putera, raščerečenih ptica, jastoga, neurotičnih žena, ha! The story of my life!



~ Dosta sam razmišljala o ljubomori. Znate o onoj ružnoj, odvratnoj, otrovnoj stvaričici koja vas izjeda, čini bolesnim, razvija negativnu maštu, ubija ljubav? Ne, nije uvek u pitanju instinkt, često leži problem u nesigurnosti i strahu od....poređenja. Ako je vaš partner ozloglašeni šarmer, ženskaroš, naslednik Kazanove, onda, drage moje, imate problem, ali ako zaista ne postoji povod, razlog, a ni dokaz, već se samo vaša luda, nesigurna i patetična glavica (ono u njoj, zapravo) igra sa vama, poradite na sebi i svom samopouzdanju. To vam od srca predlažem. Been there, done that! Istražujući na tu temu, naiđoh na citat Erice Jong o ljubomori koji, po mom mišljenju, najtačnije i najtužnije, rekla bih, objašnjava i definiše nju samu:

~Jealousy is all the fun you think they had~

Umišljati, zamišljati, puštati filmove, kako god!

~ Obeshrabrenost. Gadna stvar. Moram priznati da me je pozitivno razmišljanje napustilo i izdalo ove nedelje. Neverovatno kako kosmos, šta li već, na neki svoj uvrnuti i misteriozni način šalje poruke raznim putevima, i to one koje su ti u određenom trenutku najpotrebnije.


~ Hmmmmm, inspiracija i humor....ima ih svuda! Pogledajte ovo! Volela bih jednu ovakvu šolju! Eto, čisto zbog kikotanja svakoga jutra dok bih pila moju kafu!
(from Peter Ibruegger)

~ A, sada, zamislite nešto hrskavo, zlatno, tanko, posuto šećerom i cimetom, nešto što se topi u ustima nakon umakanja u crnu, vruću kafu ili čaj...palmiers, francuski izum, najlakša poslastica na svetu, a tako, tako dobra...i po relativnoj povoljnoj ceni u mom supermarketu (pa, rekla sam vam da ove nedelje nisam mesila). Ako imate 5 minuta koja možete da odvojite za nešto slatko i fino, evo recepta ovde coolinarka.


(photo by Coffee & Donuts)

~ Istraživanja kažu da muškarci najviše otkidaju na njamaste parfeme, na one koji mirišu na kolače, na hranu, na nešto utešno...domaćinski? Meni sve to miriše na....njegovu mamu. Jedna od tih aroma je...vanila. S obzirom da smo mi svojeglave, samopouzdane, jake i pametne žene (jel' tako?), poznato je da naš izbor parfema zavisi od našeg raspoloženja, našeg karaktera, našeg ukusa i naših želja,a ne tamo nekog muškarca! Hahahaha (u zagradi smejem se), lepo je tu i tamo se malo zavaravati. Delimična istina. Morate priznati. Inače, s obzirom na moju obeshrabrenost, tugu, nedostatak volje i umor, parfem koji bi mirisao tako utešno, slatko i nežno je baš ono što mi se činilo da će mi prijati. Nisam bila daleko od istine. Beskrajno je prijao i zamenio one lepe mirise iz rerne koji su mi nedostajali.
Vanille Passion by Comptoir Sud Pacifique


Lep vikend želim svima!

Friday 11 February 2011

Potreba da veruješ


Verujem u Boga, to je moja istina. Ne postoji niko i ništa što može da me ubedi u suprotno. Nisam ovde da širim veru niti religijska shvatanja. Dat nam je veliki dar koji se zove sloboda izbora i želim to da ispoštujem, isto tako, očekujem da i drugi poštuju moj izbor i ono u šta verujem. Neko veruje u dobrotu ljudi (srećno sa tim), nekome je religija briga o životinjama i očuvanje planete i života na njemu, neko veruje u bogove sa Olimpa, u nauku, drugi pak u Jednog i Jedinog.
Šta god da je to, uvek je to bila najveća potreba čoveka, naročito onda kada je shvatio da je isuviše nemoćan, da malo toga zna i može, da je ranjiv, nestalan i veoma slab u poređenju sa nečim jačim i većim od njega samog. Potrebno nam je da verujemo u nešto, bez toga postoji samo beznađe, gubi se svrha, jer zaista- da li ste toliko ubeđeni u svoju snagu i nemogućnost da grešite da isključivo verujete samo u sebe i ni u šta drugo? Postoje i druge velike i male istine, izvan onog ogromnog religijskog pojma Boga, prirode ili nauke. To su ona mala verovanja, nepromenljive, univerzalne istine koje nemaju veze sa religijom. U njih se pre ili kasnije ubedimo svi. Opet sam zašla u nešto mnogo krupnije od onoga što mi je bila namera, isuviše sam umorna i neispavana da bih filozofirala, pa zato here we go:


~ Verujem da se strpljenje i rad isplate, uvek.

~ Verujem da svi treba da težimo da budemo više nalik našoj deci nego našim roditeljima.

~ Verujem da je uvek bolje prećutati nego ući u nepotrebni sukob. Sasvim je druga tema nemogućnost da to primenimo. ( kašljuc)


~ Verujem u moć muzike.

~ Verujem da se lepota duše ogleda na licu čoveka.

~ Verujem da ljubav nailazi kada se najmanje nadaš.


~ Verujem da se dobro dobrim vraća, pre ili kasnije, samo treba prepoznati taj momenat.

~ Verujem da se svet menja menjanjem pojedinca.

~ Verujem da ljubomora ubija ljubav i upravo je TO način da se naš najveći strah obistini.

~ Verujem da se čovek može promeniti.

~ Verujem da istina i rešenje leže u našim srcima.

~ Verujem da niko nije
poseban, svi imamo potrebe, želje, snove, probleme, komplekse. Svako ko misli da je jedinstven, grdno se vara. Od momenta kada to shvatimo, bićemo tolerantniji, humaniji, milostiviji. Sujeta je gadna stvar. Aha! Evo ga:

~ Verujem da je sujeta izvor zla u svetu.


~ Verujem da su muškarci mnogo jednostavniji od žena.

~ Verujem da svako od nas negde u svetu ima svog dvojnika (čujem vas kako se smejete, čujem vas!!!!).


~ Verujem da jedino jelo skuvano s ljubavlju i pažnjom može biti ukusno.

~ Verujem da iako nas roditelje vole, uglavnom nas ne poznaju i nemaju pojma šta je najbolje za nas.


~ Verujem da vremenom počinjemo da ličimo na njih, na roditelje mislim.

~ Verujem da je hrana lek i način da sprečimo bolesti. Čovek (ni)je ono što jede. Otvorite frižider i špajz: pogledajte šta imate u njemu: mesne prerađevine, masnoće, šećer i konzerviranu hranu? Jeste li vi zaista đubre ili kanta za smeće? Ne bih rekla, ali sigurno se zbog toga tako osećate. Razmislite o tome. Veoma je važno.

~ Verujem da ništa nije sigurno.


~ Verujem da svi moramo da verujemo u nešto....

U šta vi verujete?
U šta ste vi sigurni?

U šta se ubeđeni?
Veruj...veruj u nešto...malo ili veliko...

(photo by VickerMonkee)

Wednesday 9 February 2011

Kada si zdrav


~ možeš šetati po hladnom i sunčanom jutru, zuriti u izloge, grickati koricu tek kupljenog hleba i smeštiti se poznanicima.

~ možeš se igrati žmurke, jurke, voziti bicikl i rolere.

~ možeš plesati i pevati uz neku tvoju pesmu kada niko ne vidi i ne čuje (preporučujem).

~ možeš se uviti u ćebe i piti miristan čaj samo zato što ti se tako ćefne, zato što voliš aromu kamilice, a nisi uopšte bolestan(a), samo eto, sviđa ti se.

~ možeš da se smeješ, da grliš i ljubiš bez straha da ćeš nekoga zaraziti.

~ možeš da brišeš prašinu, pereš veš, kuvaš, mesiš, ideš na posao, juriš, trčiš, plaćaš račune, iznosiš đubre, svađati se sa mužem, voditi ljubav, čuvati i voleti svoju decu, psa, mačke, mamu, tatu ili nekoga drugog....

~ možeš piti kafu sa drugaricom, tračariti, plakati, ispovedati se, smejati.

~ možeš staviti parfem i uživati u njemu.

~ možeš da slikaš, pišeš, sviraš, sečeš, lepiš, šiješ, računaš, čitaš, rešavaš ukrštene reči, čitaš novine, da gledaš film i vesti, pričaš telefonom, da radiš gimnastiku, tumaraš po netu itd. itd. itd.

~ možeš da ne radiš ništa.

Kada imaš svoje zdravlje možeš raditi sve ono što uzimamo zdravo za gotovo, uživati u svakodnevici koja nam se, od trenutka kada izgubimo zdravlje ili dobijemo jedan običan grip, čini kao najveća sreća, a naš život, kakav smo znali pre bolesti, liči na bajku i bezbrižnost. Kada si zdrav imaš izbor, možeš da učiniš sve što želiš samo ako tako rešiš. Naše zdravlje i onih koje volimo je najveće bogatstvo. Bez njega stvari koje imamo: automobili, mobilni telefoni, nakit, garderoba, kuće, nemaju ama baš nikakvu vrednost. Kada si bolestan ne možeš autom ići na izlet, ne možeš čavrljati i slati blesave sms poruke, nemaš gde nositi svoj glupi nakit i skupu garderobu, ne možeš gostiti ljude i hraniti ih u svojoj kući, ništa. Kada si bolestan, sve što želiš je da budeš ponovo zdrav.
Onaj ko je zdrav ima nadu, a onaj ko ima nadu, ima sve!

Saturday 5 February 2011

Nedelja u slikama, ukusima, rečima i mirisima

Nedelja je iza nas- teška, hladna, kišovita, turobna, ulepljenja sirupima, ugrejana čajevima, sa tišinom razbijanom snažnim kašljem i kijanjem, zveckanjem toplomera, šmrkćali su mali, crveni nosići, neispavani smo, zabrinuti i umorni. Borba, večita borba. Ako nije bolest, onda je rvanje sa obavezama i poslom, domaćim zadacima, računima, nevaspitanim ljudima, brigama o tome šta ćemo sutra, prekosutra, sa pitanjima šta će biti za godinu dana...
Bogu hvala na lepoti oko nas, na kreativnim ljudima, na mogućnosti da se uz pomoć muzike, filma, knjiga, hrane, dobrih ljudi stalno podsećamo na umetnost življenja i na moć koju imamo u sebi da na trenutak ispunimo dušu i rasteretimo srce suvišnih briga.

~ Kada sam veoma umorna i pod velikim stresom, ja mesim, kreiram u kuhinji. Pažljivo merenje brašna, šećera, razbijanje i mućenje jaja, seckanje čokolade, rendanje kore pomorandže, sve to i više od toga me smiruje, predstavlja moju terapiju i ventil. Mirisi iz rerne, naročito oni slatki i opojni su moj način da pobedim muke i probleme. Kada kolač onako ponosno naraste i porumeni, srećna sam, mirna, opuštena. Nešto sam lepo i slatko stvorila.
Ovaj recept mi je odmah zapao za oko. Kao da mi je "poslat" odozgo, sadržao je u sebe sve ono što sam u tom trenutku želela da okusim, dodirujem i mirišem: čokolada, maslinovo ulje i....ruzmarin. Kakva neobična kombinacija, ali ljudi moji, kako je samo dobra! Našla sam svoj omiljeni kolač. To je to. Moj kolač. OK, pored onih limunastih koje obožavam.


Zeleno-sveža aroma ruzmarina sa tamnim ukusom čokolade je iznenađujuće blaga. Maslinovo ulje mu daje besprekornu i nezaboravnu notu. Ovaj kolač je neobičan, ali toliko božanstveno idealan uz dobru, crnu kafu ili neki mirisni čaj.
(fotografija i recept su nađeni na sajtu 101 cookbooks)

~ Naletela sam na ovaj citat tumarajući po internetu. Baš mi je "legao", naterao na razmišljanje i došla sam do istog zaključka kao i slatka Drew Barrymore:

"There’s something liberating about not pretending. Dare to embarrass yourself. Risk."

u malo slobodnijem prevodu:

" Postoji nešto što je veoma oslobađajuće kada se ne pretvaraš. Usudi se da se obrukaš. Reskiraj."
Zar nije sjajno? Mislim da sam se baš juče malo obrukala na času plesa. Bila sam ono što jesam, nisam se pretvarala, ali...barem su svi smejali (a i ja se sada KISELO smejem.....)

~ Dok su svi spavali jednog popodneva pod temperaturom, nakljukani lekovima pod teškim pokrivačima, ja sam iskoristila priliku da odgledam jedan film....do kraja. Hm, ne sećam se kada sam uspela to poslednji put...Anyway, ovo je divna, ljudska, topla, vesela i tužna priča o ljudskim odnosima, prijateljstvu, o ljubavi, o bolu i o tome kako se rane mogu zaceliti na najneočekivaniji način. Daje se na kanalu TV1000, ako ga "uhvatite" ne menjajte kanal. Film se zove
Grow your own.

~ Kada bih se ja pitala, engleski u školama bi se učio slušajući Bitlse,time što bi pravili čajanke i pili engleski čaj uz konverzaciju i izmotavanje sa onim uštirkanim akcentom (a, ako su deca veća gledali bi " Only fools and horses"), a francuski bi učili slušajući šansone i gledajući Amelie uz toplu čokoladu i les croissants...Jezik treba da se oseti ,da se upozna kultura i zavole njeni pripadnici. Za mene je to jedini način. Volela bih da su svi ljudi građani sveta, bukvalno i simbolično. Ovaj video klip me je oduševio, jer veoma lepo ukazuje na važnost učenja jezika i pokušaj da se on živi...Uvek, makar jednom nedeljno, napravim neku internacionalnu klopu, pričam mojoj ćerki o toj zemlji, pustimo neku pesmu na tom jeziku, glumimo, smejemo se, pretvaramo...mašta na "on" i odmah otputujete u drugu zemlju...



~ Iz moje kutije sa uzorcima izvadila sam nežni, cvetni, pudersti parfem koji miriše tako savršeno starinski (na dobar način), na neka zaboravljena vremena kada su žene nosile lepršave haljine i cveće u kosi....Quelque Fleurs by Houbigant....
Srećan vikend i lep provod!!!!

Friday 4 February 2011

Dan Samoljubavi

Bliži se onaj glupi i veoma komercijalizovani praznik poznat pod imenom Dan ljubavi ili Sveti Valentin. Znate šta se dešava na taj dan? Poznato vam je: svi jure u prodavnice , kupuju slatke plišane mede sa srcima ili jastučiće sa izvezenim "volim te", šolje sa srculencima, smešno neupotrebivu keramiku, cveće, a neka veća "srećnica" dobije parfem, komad nakita, seksi veš, bla, bla, bla. Postoji i jedan drugi dan, kladim se da niste ni čuli za njega. To je 13. februar- Dan Samoljubavi! A ja kažem ovako: eto, prilike, drage moje, da tog dana malo više volimo nas same, da sebi poklonimo ono što najviše želimo i uradimo nešto što će nam ulepšati taj dan, bez obzira na njegovu banalnost. Mogućnost razočarenja od prevelikog očekivanja da će vas iznenaditi vaš ljubljeni na Dan ljubavi postoji, a ako nemate ljubljenog- još bolje! Verovatnoća da budete razočarane ili ljute je ravna nuli! Zaista, postoji jedna osoba koju volimo najviše na svetu (ok, znam i decu, ali izostavimo sada njih) i istovremeno je ne podnosimo, izluđuje nas, ne možemo nikako izaći na kraj sa njom, nervira nas i kida nam živce (neko pored muža, momka, majke ili oca), ali ipak je....volimo. To smo mi same, zar ne? Ako ne umemo da volimo sebe nikada nećemo umeti da volimo i druge. Oh, koliko puta sam to čula, ali to je velika istina! Kako možemo voleti i naučiti da uživamo u prisustvu drugih i pružati radost, ako ni same ne znamo da se radujemo, uživamo i volimo život? Nemoguće! ~ Moja frizerka se sigurno pita da li sam živa ili možda pretpostavlja da sam se preselila na neki drugi kontinent? Razuveriću je time što ću sebe častiti (napokon) svežim farbanjem, šišanjem i jednim opštim samoulepšavanjem i neizbežnim samoobožavanjem...makar dok ne splasne frizura.

~ Na Dan Samoljubavi ću napraviti sebi neki limunasti, slatko- kiseli kolač, možda baš ovu tortu pored obavezne kupljene čokoladne torte, za druge, jer se moji ukućani na samu ideju slatkiša bez čokolade mršte, groze, prave face i nerviraju me. To je to. Rešila sam. Tog dana ću udovoljiti mojoj malenkosti (zvučim kao Jelena Karleuša, Bože sačuvaj!)

~ Udaviću sebe (i druge) apsurdnim ljubavnim filmovima, odvratno ljigavim pesmama koje ću posvetiti sama sebi u slučaju da se niko ne seti da to učini umesto mene!


Moj otac često govori: "Ako nisi za sebe, nisi ni za druge." Eliminiši krivicu i uživaj, razmazi samu sebe makar na jedan dan, a ako se ne desi ono očekivano razočarenje 14. februara , tim bolje, verovatno si to i zaslužila....

Thursday 3 February 2011

Snaga na dar

Veoma sam srećna i ponosna što poznajem snažne žene. Svaka je jaka na svoj način, svaka ima nešto u sebi što bih volela da posedujem, ali pošto ne mogu, uglavnom me inspirišu da pokušam da u određenim poljima života imam snagu koja ih karakteriše. Nesvesno pružamo podršku jedna drugoj, ne moramo čak ni biti nesposredno blizu, uglavnom nas dele kilometri i kilomerti, mora, planine i doline.
Uvek su mi u životu inspiracija bile žene. Tek nedavno sam primetila, bilo mi je jasno kao dan, da uglavnom čitam ženske pisce, slušam muziku koju su stvorile žene, isto je i kada je u pitanju slikarstvo, moda, dizajn. Osećam da mi je dužnost da ih podržavam i nekako jedino one mogu da dotaknu moju dušu i da me razumeju.

Da se vratim na žene u mom životu. Iako ih ne viđam često, tu su, komuniciramo, pričamo na ovaj ili onaj način, promenile su moj život i svakoga dana mi pružaju beskrajno nadahnuće.

Jedna je nezavisna i svojeglava, druga borac i "bez dlaka na jeziku", treća je preduzimljiva i kreativna, četvrta pozitivna i lako se adaptira, peta je veoma elegantna i ženstvena, šesta mirna, tiha i nežna sa razoružavajućim osmehom, sedma ima bizarni smisao za humor i veoma je zabavna, osma je izdržljiva, jaka i ponosna, deveta melanholična i prelepo tužna...svaka ima svoju snagu, lepotu i svaka je inspirativna na svoj način.

Naša lična, jedinstvena snaga i hrabrost su dar drugim ženama i treba ih nesebično deliti. Kako se to radi? Tako što ćemo biti ono što jesmo i pustiti da naša ličnost zrači time što nećemo kriti naše pravo lice, našu snagu, talenat, kreativnost, sposobnost, a ni naše slabosti. Zar nije jak onaj koji priznaje svoje mane? Kako ćemo znati u kome tražiti nadahnuće i snagu kada ne poznajemo svoje slabosti ili kada ih ne priznajemo?

Snaga na dar...


(art photo Cactus Flower, watercolor painting by Joanne L Sandifur)

Wednesday 2 February 2011

Nosila je cveće u kosi

Pre neki dan mi je palo na pamet kako bi bilo divno nositi cvet u kosi. Verovatno ubijena u pojam što od dosadne, primorske, zimske kiše, to od virusa, prehlada, maramica, čajeva i nespavanja, utonuh u sanjarenje o još jednoj hrabrosti. Onda se setih Mire Marković i njene ruže (valjda) zabodene u onu crnu i nalik slami kosu, pa pomislih kako zaista nema ničeg dražesnog u njenom cvetu,niti u njenoj kosi. Oni idu uz nasmejano lice, prolećni dan, zaljubljenost, ples, neku lepu haljinu, mladost...
Negde sam pročitala izjavu nekog muškarca da su žene koje nose cvet u kosi veoma šarmantne i automatski privlačne. Iznenadila sam se. Oduvek sam smatrala da je takva žena pomalo neozbiljna, detinjasta, veliki sanjar- ne baš tip žene o kojoj muškarci sanjaju. Ili možda grešim? U svakom slučaju, ne treba se mnogo (ok, može maaaaaaaalo) obazirati na muškarce i njihov ukus. Žena treba da prati svoj stil, unutrašnje ja, sve u skladu sa onim šta se njoj samoj dopada. Ako je to cvet iza uha, onda- što da ne? Svakako, to ne može da izvede ni ljuta, ni namrštena, negativna, ni malodušna žena. Ona sigurno mora da veruje u svoju dražesnost. Ona mora da bude krajnje šarmantna. Nekada je cveće bio jedini ukras za mlade devojke, svaka je imala svoj cvet koji bi bio njen zaštitni znak. Bilo bi divno osetiti miris rascetane gardenije ili sveže ruže dok ti nežno miluju krajičak lica i krase dosadan i sivi dan. Kada bih krenula ulicom sa ubodenom ružom iza uha, s obzirom na sredinu, sigurno bi me proglasili ludačom ili nazvali ekscentričnom, ali baš zato je i ta ideja iako jednostavna, sveža i prirodna tako nesvakidašnja i neobična. Navikli smo na veštačke ukrase, mirise, materijale, sve je plastično, hladno, bez duše, života, bez priče. Počeh da tražim po netu fotografije poznatih dama kojima je uspelo da barem ispred kamere nose proleće i opojnost u svojim uvojcima, punđama i pletenicama. Neke se nisu ni obazirale na okolinu; bile su originalne i hrabre u svemu, čak i u svom ukrašavanju cvećem, kao npr. Frida Kahlo, oličenje autentičnosti. Uzdišem svaki put kada otvorim moj folder sa slikama " she wore flowers" i evo, jedan deo njega delim sa vama....Ne mogu da se otrgnem od misli da izgledaju kao boginje cveća i proleća, božanstvene, beskonačno ženstvene....

Anais Nin

Bettie Page

Billie Holiday

Catherine Deneuve and Francoise Dorléac

Charlotte Rampling

Frida Kahlo

Milla Jovovich


Rachel McAdams u filmu "Notebook"

Rita Hayworth

Salma Hayek


Nosila je cvet u kosi i nije je bilo briga...šta drugi misle...

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails